Nakon što je završila ekonomsku školu Slavica Savić iz Kozluka provela je četiri godine radeći u kafiću i u dvije prodavnice u Zvorniku.

Kada nije našla posao u struci, ona je postala jedna od radnica na crno – osoba koja postoji u stvarnosti, ali ne i u knjigama firmi za koje radi, niti na listama fondova za penziono i zdravstveno osiguranje.

‘Bilo mi je važno da radim’, kaže ona. Do penzije treba raditi još 40 godina, a sa 26 godina može rizikovati, jer ne mora često ići kod doktora. Ono što joj je bitno jeste 300 KM mjesečno koje može zaraditi u prodavnici ili dnevnica od 10 do 15 KM za rad u kafiću. ‘Ma kakva prijava’, dodaje Savić.

Daleko od toga da je ona jedina koja razmišlja na ovaj način. U Bosni i Hercegovini (BiH) svaki treći radnik radi na crno. Prema podacima entitetskih i državnog zavoda za statistiku od 810.792 radnika, njih 241.740 nije prijavljeno.

Crno tržište rada ostavlja ogromne posljedice na društvo i ekonomiju zemlje. Profesor Fikret Čaušević sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu kaže da je rad na crno ‘jedan on najvećih problema’ s kojima će se suočiti nova vlast u BiH.

Prema nekim procjenama, BiH godišnje gubi oko 250 miliona KM koji bi trebali ići u penzione i zdravstvene fondove, te socijalne programe. Neki se ni ne nadaju više penziji, jer vide kako penzioneri, nemoćni da prežive sa malim primanjima, i sami počinju da rade na crno. Bez prava zagarantovanih zakonom, pojedini radnici se suočavaju sa raznim nevoljama, od mobinga, zlostavljanja na poslu, do otpuštanja bez osnova.

Radnici u srednjem dobu

Rad na crno više pogađa sredovječne radnike, nego mlađe, kao što je Savić. Starijim radnicima je puno bitnije da ostvare penziju i da su zdravstveno osigurani. Ali, plata treba i jednima i drugima.

Pedesetjednogodišnji Drago Đerek iz Žepča imao je stalno zaposlenje. Da je sve išlo kako treba, nakon 30 godina rada u fabrici opreme za ličnu zaštitu Mahnjača u Žepču, on bi danas bio blizu penzije. Međutim, njegova firma je prije 14 godina prestala uplaćivati doprinose. Izgubio je nadu da će u ovim godinama naći drugo zaposlenje sa plaćenim doprinosima, tako da i dalje radi na svom starom radnom mjestu. ‘Ne znam šta da uradim…sve sam izgubio’, kaže Đerek.

Pedesetogodišnji Fadil Ćosić, radnik zeničkog preduzeća Stolarija, ima dvoje djece koja idu u školu i suprugu domaćicu. Firma, u kojoj je proveo 30 godina života, ne uplaćuje mu doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje od 1998. godine. Radnici platu nisu dobili 10 godina, a isplaćivan im je samo topli obrok.

Ćosić vikendima i drugim danima, kada ne radi u Stolariji, radi na dnevnicu ili pozajmljuje. ‘Radim sve šta kome treba i tako vratim pozajmljeno’ kaže on. ‘Preživljavam.’

Ugostiteljskom radniku, četrdesetdevetogodišnjem Indijadu Bajramoviću, zaposlenom u preduzeću 21. decembar iz Zenice, penziono nije uplaćivano od 1998. godine. On se samo nada da će primiti platu od 220 KM koja često kasni i po tri mjeseca.

‘U istoj firmi radi i moja supruga, pa sad vidite kako živimo’ kaže Bajramović. ‘Imam dvoje djece koja idu u osnovnu školu. Jedva preživljavamo. Djeci ne mogu priuštiti osnovno, a da ne govorimo o, recimo, kupovini računara.’

Zaposlenima u zeničkoj pekari Inpek penziono nije uplaćivano od 2000. godine. Firma je privatizovana, ali su problemi ostali i dalje, jer novi vlasnici nisu ispunili svoje obaveze.

‘Imamo interni sporazum prema kojemu se radniku koji treba da ide u penziju uplate dopirnosi… Do kada će to da traje’, pita se radnik Meho Tahirović.

Tahirović putuje na posao iz sela Bistričak i autobusku kartu od 6 KM plaća iz svog džepa. Ima dvoje djece, od kojih je sin peti razred osnovne škole, a starija kćerka je završila osam razreda i ne može dalje da je školuje. Sa svojih 320 KM plate ne može joj platiti knjige.

‘Supruga ne radi i jedva preživljavamo. Kako je krenulo neću moći ni penziju da zaradim’, kaže Tahirović. Njegovu sudbinu dijeli još 80 zaposlenih u Inpeku.

Tehnički direktor Inpeka, Fuad Poskić, kaže da je Krehić kompanija prije dvije godine kupila pekaru i da se nada kako će ta dugovanja ubrzo biti uplaćena.

Šezdesetogodišnji Redžep Hamza iz Sarajeva već 41 godinu radi u špediterskoj firmi Centrotrans MT Internacional. Na osnovu radnog staža trebao je prošle godine otići u penziju.

Medutim, doprinosi za penziono mu nisu plaćani osam godina, pa se Hamza vratio na radno mjesto i od tada, kako kaže, ‘radi na crno’. ‘Jad i bijeda, šta da vam kažem’, priča Hamza.

Agnesa Pilav, vršilac dužnosti direktora Centrotransa MT Internacional, kaže da kompanija ima plan za skoru usplatu penzionih dugovanja, ali nije precizirala kada će se to desiti.

U decembru prošle godine Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je od agencije za ispitivanje javnog mnijenja Prism Research naručio istraživanje koje je provedeno na uzorku od 1.550 građana. Na pitanje ‘koji su vaši planovi za budućnost, s obzirom da nemate penziono i zdravstveno osiguranje’, 62,4 posto ispitanih je dalo odgovore u kojima se osjećala bespomoćnost. Oni se nadaju kako će se stvari jednog dana promjeniti.

Dugovi na odloženo

Koraci koji su poduzeti da se poboljša i unaprijedi ekonomska i privredna klima u BiH su kratkoročno nanijeli štetu radnicima.

Kako bi pomogle firmama koje se bore da prežive, entitetske vlade su 2006. godine donijele odluku o reprogamu dugova, čime su obuhvaćeni i doprinosi za radnike. Iako su entitetske vlade pitanje duga riješili na različite načine, obje su dozvolile odgođeno plaćanje dugova i do sedam godina.

U Republici Srpskoj (RS) kompanije koje svoja dugovanja prema penzionom fondu izmire odmah oslobođene su plaćanja kamata. S druge strane, kompanije iz FBiH, koje se odluče na isti korak, mogu dobiti popust u visini i do 70 posto duga. Međutim, zbog ovih olakšica radnici će u konačnici imati manje penzije.

Većina sindikalnih vođa podržava ovo rješenje, jer smatraju će to dovesti do stabilizacije privrede od koje će korist imati i radnici. Ali, to mišljenje ne dijele svi. Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS kaže da je reprogram dugova samo pokušaj da se lakše proda preduzeće. Kupac će se lakše opredijeliti za preduzeće koje nije opterećeno starim dugovima. Bez obzira na sve, malo je zainteresovanih kupaca.

‘Tako da nisam neki optimista’, kaže Mišić.

Radnicima slaba pomoć od sindikata

Sindikati u BiH malo čine da pomognu radnicima u borbi za ostvarenje njihovih prava.

Pojedini predstavnici sindikata, poput Šabana Kadirića, predsjednika Sindikata građevinara Federacije BiH (FBiH), kažu da su često direktori preduzeća u kojim se radnici ne prijavljuju u sprezi s politikom, zbog čega niti jedno ovakvo preduzeće do sada nije kažnjeno.

Uobičajena je praksa da na javnim tenderima pobjeđuju mala, novoformirana preduzeća od četiri-pet radnika, tvrdi Kadirić. Očito je, kaže on, da je jedini način da ove firme završe preuzeti posao, da angažuju radnike na crno.

Azra Šehbajraktarević, predsjednica Sindikata trgovine BiH kaže da uprave privatnih preduzeća često ne dozvoljavaju osnivanje sindikata jer se plaše da će zatražiti prijavljivanje radnika.

Kao ilustraciju ona navodi prijetnju koju je uputio jedan od vlasnika trgovačkog lanca u BiH rekavši da će plata radnicima ‘biti umanjena za 50 posto’, ako se sindikalno organizuju.

Međutim, pojedini sindikati su ipak poduzeli određene aktivnosti. Značajnu ulogu je odigrala i studija o zloupotrebama penzionog sistema, iz decembra prošle godine, a koja je pozvala članove sindikata da se upoznaju sa efikasnijim načinima zaštite radnika.

Savez sindikata RS, u saradnji sa inspektorima rada, pokrenuo je početkom 2006. godine akciju pod nazivom ‘Stop radu na crno’. Na osnovu saznanja sindikata i anonimnih dojava, inspektori su odlazili na teren i kontrolisali preduzeća.

Predstavnici sindikata i inspektori tvrde da je ova akcija donijela rezultate, mada nemaju podatke o tome koliko je radnika registrovano, niti koje su firme kažnjene.

Vijeće ministara ne provodi reforme

Profesor Čaušević procjenjuje da BiH godišnje gubi oko 250 milliona KM zbog rada na crno. Ali Vijeće Ministara BiH nema nikakve planove da to promjeni.

Zlatko Hurtić, savjetnik za ekonomska pitanja bivšeg predsjedavajućeg Savjeta ministara Adnana Terzića, kaže da odgovornost za reformu leži na entitetskim vladama i sindikatima, osim, ukoliko se ona ne prenese na državni nivo, za šta je potrebna promjena Ustava.

Hurtić nije zadovoljan ni radom sindikata za koje kaže da se zalažu za previsoke plate.

‘Ako imate nivo minimalne plate iznad tržišne, onda je logično očekivati da će poslodavci, ako mogu, platiti manje’, kaže on.

Još jedan problem su visoki porezi i doprnosi na plate. Primjera radi u FBiH ta stopa iznosi čak 69 posto i među najvišim je u Evropi. S druge strane, u RS-u stopa doprinosa se kreće između 42 i 57 posto. Poslodavci kažu da ove visoke stope potiču rad na crno.

Stručnjaci iz Svjetske banke kažu da je reforma tržišta rada u BiH potrebna. Oni preporučuju: smanjenje doprinosa na plate za 10 posto, postepeno smanjenje visine zagarantovanog ličnog dohodka, uvođenje niže minimalne zarade za mlade, koji čine najveći broj nezaposlenih, smanjenje nezaposlenosti žena kroz znatno kraće trajanje porodiljskog odsustva, koje je ocijenjeno kao najduže na svijetu, zbog čega su i poslodavci manje voljni da ih zapošljavaju.