Policijska patrola u pratnji pripadnika Jedinice za kontradiverzionu zaštitu došla je ispred iznajmljenog stana u kući Darinke Glamočak 22. januara 2005. godine. Nisu imali drugih informacija, izuzev da je Glamočak dan ranije primila anonimno telefonsko upozorenje da bi joj stan mogao odletjeti u zrak jer ga je iznajmila pogrešnoj osobi.
Eksploziv nije pronađen, ali 21,3 kilograma heroina jeste. Policija je također pronašla trag koji ih je odoveo do još 17,4 kilograma heroina skrivenog u drugom iznajmljenom stanu. Mada su istražitelji zaključili da se radi o međunarodnom lancu krijumčarenja droge, osuđena su samo dvojica tada devetnaestogodišnjaka – mladić koji je od Glamočak iznajmio stan i drugi koji ga je na to nagovorio.
Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva pokazuje da ovaj slučaj predstavlja pravilo, a ne izuzetak. Umjesto da hvata velike dilere, bh. pravosuđe uglavnom procesuira i osudi samo sitne saučesnike.
Zapljene većih količina droge vrlo su rijetko plod saradnje domaćeg pravosuđa sa evropskim i svjetskim pravosudnim institucijama i uglavnom su sasvim slučajne, kaže Brian Donley, savjetnik za Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA) pri Policijskoj misiji Europske unije (EUPM).
U okviru projekta ‘Država na teškim drogama’, novinari CIN-a su analizirali kazne koje je Sud BiH izrekao u predmetima vođenim protiv 22 osobe za djelo nezakonite prekogranične trgovine drogom. Neki od njih su uhvaćeni sa nekoliko desetina kilograma heroina ili marihuane.
U prosjeku su sudije izricale kazne od dvije godine i pet mjeseca zatvora – koliko je dobio i četrdesetčetverogodišnji Vlade Pirnat nakon što je 2005. godine uhvaćen sa 67,7 kilograma marihuane na graničnom prelazu u blizini Trebinja.
Pravosudni zvaničnici kažu da je jedan od razloga blage kaznene politike prema dilerima i taj što se uhapšeni rijetko terete da su pripadnici organizovanih kriminalih grupa, iako mnogi od njih to doista jesu.
Na konferenciji za novinare održanoj povodom zapljene 38,7 kilograma heroina u dva iznajmljena stana u Sarajevu predstavnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine (BiH) i Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH (MUP FBiH) i Kantona Sarajevo (KS) su ovu zapljenu ocijenili kao krunu uspješne saradnje koja je rezultirala razbijanjem međunarodnog lanca krijumčarenja droge. Sudski proces koji je potom uslijedio pokazao je koliko su ove izjave bile daleko od istine.
Tužilac Božo Mihajlović ne želi govoriti o ovom predmetu. To ne čudi imajući u vidu da sudski epilog ove krupne zapljene pokazuje koliko su neefikasne pravosudne institucije u borbi protiv narko mafije.
Sud je presudio samo Jasminu Pačarizu i Zlatanu Subašiću, tinejdžerima koji su privučeni lakom zaradom uvučeni u međunarodni šverc droge. Njihov zadatak je bio da iznajme stanove u kojima će droga biti uskladištena.
Prema sudskim dokumentima, sve je počelo u januaru 2005. godine kada je zazvonio telefon u stanu Darinke Glamočak u Sarajevu. ‘Pripazi ti kome izdaješ stan jer bi ti kuća mogla odletjeti u zrak’, rekao joj je nepoznati muški glas i spustio slušalicu.
Glamočak je bila zapanjena jer je samo nekoliko dana ranije iznajmila stan mladiću dječačkog izgleda koji se predstavio kao student. U njenoj porodičnoj kući u sarajevskoj ulici Varaždinska broj 1 ionako niko ne stanuje pa je željela dodatno zaraditi.
Mladića nije čak ni legitimisala jer joj njegova dječačka pojava nije bila ni najmanje sumnjiva. Tek kasnije je saznala da je mladićevo pravo ime Zlatan Subašić. On je tada imao 19 godina i bio učenik Gimnazije Dobrinja.
Uznemirena ovim pozivom, Glamočak je pozvala policiju i ponovila ono što joj je nepoznati muškarac rekao. Sa policajcima MUP-a KS otišla do svog stana. Pozvani su i pripadnici Jedinice za kontradiverzionu zaštitu zbog mogućnosti eksplozije u stanu.
Policajci su pronašli 21,3 kilograma heroina koji je bio skriven u ormaru i ispod kreveta. Budući da su pronađene veće količine heroina istragu je preuzeo MUP FBiH. Prema riječima policijskih zvaničnika, droga je prokrijumčarena iz inostranstva.
Ovo je prvo zabilježeno krivično djelo koje je gimnazijalac Subašić počinio.
Njega je policija lako pronašla pregledavši listu poziva na kućni broj Darinke Glamočak. Subašić je unajmljivanje stana dogovorio samo nekoliko dana ranije pozivom sa broja mobitela registrovanog na svoje ime.
No istom metodom nije pronađen vlasnik broja sa kojeg je nepoznati muškarac upozorio Glamočakovu da bi joj kuća mogla odletjeti u zrak. On je bio znatno oprezniji od Subašića, te je koristio Ultra prepaid karticu kojoj Tužilaštvo ne može ući u trag.
Takvu karticu moguće je kupiti na kiosku bez registrovanja podataka o vlasniku. Prema sudskim dokumentima tužilaštvo nije moglo pronaći vlasnika tog broja.
Gimnazijalac Subašić je ubrzo pritvoren. Istražiteljima je rekao da ga je Jasmin Pačariz nagovorio da unajmi stan pod lažnim imenom, predstavljajući se kao student, da bi tamo sakrili heroin dopremljen iz Turske. Nedugo zatim uhapšen je i Pačariz, kojem je tada bilo devetnaest godina. Pačariz je otkrio slijedeću kariku u krijumčarskom lancu.
Naime, prema Pačarizovom iskazu, heroin su u Sarajevo dopremila braća Edin i Admir Džihić, državljani Srbije porijeklom iz mjesta Sjeverin u Sandžaku.
Tada dvadesetpetogodišnji Admir živio je u Turskoj i povremeno dolazio u BiH tokom praznika. Prema podacima Tužilaštva BiH i policije, oženjen je Turkinjom sa kojom je, nakon smrti njenog oca, naslijedio fabriku čarapa. Upravo u tovarima čarapa je iz Turske u Sarajevo dopreman heroin.
U Sarajevu je ‘robu’ dočekivao Admirov brat Edin zvani Turčin i, animirajući ‘sitne ribe’ poput Pačariza, krio heroin u stanovima odakle je dalje distribuiran.
Ovdje je istraga stala.
Čim je saznao za hapšenje Pačariza, Edin Džihić je sa djevojkom pobjegao u Srbiju. Admir je već bio u Turskoj pa su braća tako ostala van dometa bh. pravosuđa. U optužnici Tužilaštva BiH oni su navedeni tek kao osumnjičeni.
Borba protiv međunarodnog kriminala zahtjeva saradnju, kaže Donley, savjetnik pri EUPM-u. ‘Ne postoji razmjena informacija između domaćih i agencija u drugim zemljama, kao ni među samim agencijama unutar BiH.’
Najbliže što su im pravosudni organi BiH prišli bio je razgovor sa njihovim roditeljima Samijom i Nusretom Džihić, koji su stanovali u ulici Trg djece Dobrinje 15 u sarajevskom naselju Dobrinja.
Upravo je majka Samija odvela policiju do još jednog stana koji je unajmila za svog sina Edina. U tom stanu, u ulici Teheranski trg broj 1/4, nađeno je 17,4 kilograma heroina. Tako je ukupno pronađeno 38,7 kilograma heroina.
Nusret i Samija Džihić su ubrzo odselili, te ih tužioci nisu mogli pozvati da svjedoče. Njihove trenutna adresa je nepoznata. Prema riječima komšija stan u kojem su živjeli već dugo je prazan.
U novembru 2005. godine Sud BiH je osudio Pačariza na zatvorsku kaznu u trajanju od devet godina, a Subašića na pet. Drugostepenom presudom kazna im je preinačena na pet, odnosno godinu dana zatvora. Veći kriminalci su ostali van dohvata domaćeg pravosuđa. Tužilac Mihajlović je na kraju uspio podići optužnicu samo protiv dvojice devetnaestogodišnjaka koji su bili na samom dnu krijumčarskog ‘lanca ishrane’. I sve to zahvaljujući anonimnoj dojavi koju je moguće uputila konkurentska krijumčarska grupe.
Novinari CIN-a su iz Tužilaštva BiH dobili tek nezvaničnu informaciju da je za Edinom i Admirom Džihićem raspisana potjernica. No u Ministarstvu sigurnosti BiH kažu da se potjernice raspisuju za optuženim, a ne za osumnjičenim osobama.
Braće Džihić nema ni na Interpolovim spiskovima traženih osoba koje ima CIN.
Granična policija BiH nisu željeli reći da li su obaviješteni o potjernici jer se radi o povjerljivim informacijama. Također nisu željeli otkriti informaciju da li su braća Džihić u ovom periodu prelazila granicu BiH pozivajući se na Zakon o zaštiti ličnih podataka.
Tri i pol godine nakon zapljene heroina državne agencije još nisu postigle saglasnost o tome da li uopšte traže Džihiće ili oni i dalje nesmetano u BiH uvoze čarape iz Turske.
Potrebno je prvo izgraditi povjerenje među domaćim institucijama da bi one mogle bolje koordinirati svoje akcije, kaže Donley. Ali on nije mogao navesti niti jednu koordiniranu akciju u borbi protiv krijumčarenja drogom u BiH.
Milana Škipina, vršilac dužnosti šefa Odsjeka za sprječavanje zloupotrebe droga pri Ministarstvu sigurnosti BiH kaže da je saradnja domaće policije za sprječavanje zloupotrebe droga pri Ministarstvu sigurnosti kaže da je međunarodna saradnja veliki problem jer policajci uglavnom ne govore engleski jezik.Kaže da je njen Odsjek jedva uspio naći tri policajca da ih pošalje na obuku u Tursku.
