Prvi utisak o Bosni i Hercegovini (BiH) Italijan Pietro Eivitano iz Barija stekao je vozeći se željeznicom.

“Cijeli život se vozim vozom – prvo u srednju školu, a onda na fakultet“, kaže ovaj  dvadesettrogodišnji student farmacije, „ali putovanje iz Mostara za Sarajevo vozom, nikad neću zaboraviti.“

No, zapanjujuća ljepota kanjona rijeke Neretve nije se Eivitanu urezala u pamćenje.

„Temperatura je bila plus 100 stepeni, u vozu ni daška vjetra, niti klime i morali smo stajati cijelo putovanje. Također je voz bio izuzetno prljav i prepun različitih insekata.“ Čitav svijet je proputovao sa ruksakom na leđima i kaže da mu ne smeta puno toga, ali da „nikada ne bi nikome preporučio da putuje ovim vozom.“
Iskustvo koje je Eivitano doživio nije iznimka. Putujući vozom do Zagreba i nazad novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva primijetili su nezadovoljstvo, ne samo turista, nego i građana BiH. Većina njih radije putuje autom ili autobusom.

Posljedica toga je mali broj putnika i gubitak turista koji predstavljaju važan izvor prihoda.

Bh. željeznice su protekle godine prevezle samo 1,17 miliona putnika. Usporedbe radi, Hrvatske željeznice su u 2006. godini prevezle 46,2 miliona putnika, a Železnice Srbije 14 miliona. Prije rata čak su se i Željeznice BiH mogle pohvaliti sa oko 20 miliona putnika godišnje.

Svakidašnja jadikovka

“Poštovani putnici, voz Ploče koji ide preko Sarajeva za Zagreb kasni 15 minuta“,  uobičajena je informacija koju nervozni putnici na sarajevskoj željezničkoj stanici svakodnevno čuju.

“Čudo bi bilo da dođe na vrijeme’, gunđa jedan od putnika.

Putnici kažu da su se već navikli na dugotrajna i mučna putovanja vozom.

Od Sarajeva do Zagreba putovanje željeznicom traje oko 10 sati, gotovo duplo duže nego automobilom. Na entitetskoj granici vozovi stoje 15 minuta kako bi se zamijenila lokomotiva, budući da entitetske željeznice nemaju dogovor o njihovom zajedničkom korištenju. Ali putnici se žale i na druga zadržavanja.

Bh. vozovi dostižu prosječnu brzinu od 45 kilometara na sat. Uzrok tomu je loše stanje pruga koje vape za generalnim remontom. Do sada je u rekonstrukciju željeznica uloženo više od 500 miliona eura, a mogle bi proći i decenije prije nego se radovi završe.

Putnici na dužim relacijama nisu u mogućnosti kupiti kafu, sendvič ili pak hladno piće jer, kako to kažu zvaničnici željeznica, prodaja ovih proizvoda ne donosi profit.

Klima uređaji najčešće ne rade, tako da temperatura u vozovima ljeti prelazi 40 stepeni, a zimi se krv ledi u žilama. Prozore je u pravilu nemoguće otvoriti, a čak i ako to nekome pođe za rukom, postoji realna mogućnost da ih više neće moći zatvoriti.

Toaleti su često toliko prljavi da putnici zaziru od njihovog korištenja.

Nema ni govora o korištenju pogodnosti koje nudi većina modernih europskih željeznica, poput kola za spavanje, interneta ili satelitske televizije. Karte se ne mogu rezervirati putem interneta kao što je to uobičajeno u velikom broju zemalja. Željeznice Federacije BiH (Ž FBiH) čak nemaju ni vlastitu web stranicu.
Red vožnje također ne ide na ruku turistima.

“Turisti pitaju za vozove čak i više nego za autobuse. Najčešće su razočarani kad im kažemo red vožnje gdje ima samo nekoliko linija u ponudi i to rano ujutro i uvečer. Pitaju se zašto ne voze češće, a imali smo i komentara da su vozovi prespori’, kaže Neira Kulo zaposlenica u Turističko informativnom centru u Sarajevu.

Dok većina bh. građana zna da je na put bolje krenuti autom ili autobusom, strani se turisti, nadajući se komforu na koji su navikli u solidnim europskim željeznicama, odlučuje za vozove.

Tom se idejom vodio i Eivitano kada je sa prijateljem Carlom Pitoneom krenuo u posjet Balkanskim zemljama.

„Fuj, ovo je bilo odvratno“, kaže Eivitano po povratku iz toaleta. Nije ga htio koristiti jer je bio umrljan tragovima izmeta. Kaže da je isto stanje zatekao i u toaletu voza kojim je prethodno išao.

„Vozovi su prespori i stalno staju. Uopće mi nije jasno zašto nam za ovako kratke relacije treba toliko vremena“, negoduje dvadesetogodišnji Pitone. Kada su im novinari rekli da se ustvari voze u brzom vozu, dvojica prijatelja prasnuše u smijeh:.„Kakav je tek onda spori?“

Sa njima u kupeu bila je i studentica arhitekture, dvadesttrogodišnja Emina Rešić, koja se iz Sarajeva vraćala u rodne Zavidoviće.

Vozom putuje u prosjeku jedanput mjesečno, i za put kaže da je romantičan i lijep.

Međutim, čak i ona ima primjedbe: “Vozovi često kasne i kod nas je normalno da to bude po 15 minuta. Ali, svugdje u svijetu to nije normalno.“

Narcis Džumhur, direktor Ž FBiH kaže da nije tačno da vozovi redovno kasne. Putnici ne misle tako.

Sulejmana Jusufovića (46) je jako razljutilo kad je čuo obavijest da će voz iz Sarajeva za Mostar u polasku kasniti 100 minuta. Odgodio je put i vratio se rodbini u Sarajevu kod kojih je odlučio prenoćiti.

„Na odmoru sam trenutno sa porodicom, a već 15 godina živimo u Americi. Propustio sam važan dogovor večeras. Ujutro ću ići ponovo jer se sinovi nikada nisu vozili vozom, a i kupili smo karte. Ali ovo je sramota“, kaže on.

S druge strane, putnici iz BiH imaju više razumijevanja za željeznice. Sarajka Almasa Kahić (50), putuje u posjetu sestri u Maglaj.
„Meni je dobro iz razloga što je jeftinije od autobusa. Sve dok je jeftinije, meni je dobro“, kaže Kahićeva.

Ž FBiH imaju plan da unaprijede putnički saobraćaj. Uložit će 67,6 miliona eura za nabavku novih vozova iz Španije. Ovaj tip vozova je dizajniran tako da funkcionira i na lošim tračnicama poput onih u BiH. Njihova primjena omogućit će skromno povećanje brzine na postojećim tračnicama.

Jedan od najvećih pristaša željeznica je i sadašnji premijer FBiH Nedžad Branković. On je na čelu ove kompanije bio od 1993. do 1998. godine. Branković kaže da se najviše ulaže u obuku osoblja i nabavku nove opreme, te da je već u toku proces zamjene zastarjele opreme.

„To su vozovi koji su nabavljeni prije 20 ili 30 godina i jedino rješenje je ulaganje u razvoj“, kaže Branković. „Ja vas pozivam da ovaj razgovor nastavimo 2010. ili 2011. godine, i pozivam vas da tada vidite šta sam ja danas govorio“.

Međutim,troškovi su ogromni. Bh. poreski obveznici već sad subvencioniraju željeznice – sa 25,5 miliona KM u FBiH, a u Republici Srpskoj (RS) sa oko 27,5 miliona KM. To znači da bh.poreski obveznici za svakog putnika Ž FBiH izdvajaju oko 55 KM, odnosno 36 KM za svakog putnika Željeznica RS (Ž RS). Međutim, i pored subvencija, željeznice ostvaruju gubitke. U 2006. godini Ž FBiH su zabilježile gubitak u iznosu 75,7 miliona KM, a Ž RS gubitak u iznosu 15,7 miliona KM.

Za to vrijeme, željeznice vrlo malo ulažu u marketing, pa građani ni ne znaju na kada i na koje destinacije mogu putovati vozom. I zaposleni na željeznicama sami priznaju da ne čine mnogo kako bi privukli putnike i tako ostvarili prihode.

“Mnogi građani se iznenade kada im kažem da ima linija za Budimpeštu, jer nisu znali“, kaže Divna Kapetanović koja već 22 godine radi u odjelu putničkog saobraćaja Ž FBiH.

Sadik Beširević, profesor na Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu koji je većinu svog radnog vijeka proveo na željeznici, sa sjetom se prisjeća dana kad su stanice bile prepune putnika.

“Mladi ljudi putuju u grupama… smiju se, sjedaju u vozove koji su luksuzno namješteni, brzi. Do Doboja ste za sat i pol, a ne za tri i pol sata kao sada. Danas su željezničke stanice tužne… po koji putnik… ništa od prijašnjeg sjaja”, kaže on.

Profesor Beširević objašnjava da su nekada vagoni imali kabine za spavanje, bijele tepihe i da je sve bilo čisto.

Najveći dio kritika upućenih željeznicama odnosi se na loš kvalitet usluga, nedostatak komfora i slabo održavanja vagona. Sve to odbija potencijalne putnike.
„U željeznicama jeste problem putničkog saobraćaja, to što ga uopšte nema….A da bi bilo putničkog saobraćaja vi morate imati putnike,“ kaže Goran Filipović, menadžer projekta zadužen za pitanje željeznica pri Europskoj Komisiji. Filipović sumnja da će sama kupovina novih vozova privući putnike. „Trebat će godine da se vratimo na onaj nivo,“ priznaje Divna Kapetanović.