Većina roditelja podržava vjeronauku u javnim školama u Bosni i Hercegovini (BiH), no broj onih koji podržavaju religijsko obrazovanje u vrtićima je znatno manji, pokazalo je nedavno provedeno anketno istraživanje.
Rezultati telefonske ankete, koju je za potrebe Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, metodom slučajnog uzorka provela nezavisna istraživačka agencija bacaju novo svjetlo na još uvijek aktualnu raspravu između roditelja, rukovodstva sarajevskih javnih vrtića i predstavnika vlasti o tome da li je vjeronauci, za sada samo islamskoj, mjesto u vrtićima, te da li dio troškova treba da snosi budžet Kantona Sarajevo.
Poduka iz samo jedne, dominantne religije nije naišla na podršku većine anketiranih roditelja, koji kažu da se sve religije trebaju podučavati podjednako. Dva od tri ispitanika su rekli da bi roditelji trebali aktivno učestvovati u pripremi programa nastave za vjeronauku.
Početkom 2008. godine Javna ustanova (JU) Djeca Sarajeva, u okviru koje se nalaze 24 vrtića, počela je provoditi ‘tihu anketu’ među pojedinim roditeljima o tome da li žele da njihova djeca uče vjeronauk u ovoj instituciji. Anketa, a kasnije i uvođenje vjeronauka u vrtiće izazvalo je lavinu nezadovoljstva ostalih roditelja koji kažu da je taj problem tek vrh ledenog brijega. Oni su u javnost iznijeli još niz problema prisutnih u vrtićima.
Roditelji kažu da im se ne dozvoljava da učestvuju u donošenju odluka, dok se od njih očekuje da, pored 140 KM, koliko mjesečno izdvajaju za boravak djeteta u vrtiću, kupuju higijenske potrepštine, papire, bojice i flomastere, pa čak i voće i povrće za djecu. Sa druge strane, od njih se zahtijeva da ne dovode u pitanje odluke rukovodstva.
Vjeronauka prelila čašu
Prema riječima grupe roditelja, vjeronauka je uvedena po nalogu Arzije Mahmutović, direktorice JU Djeca Sarajeva. Oni kažu da je Mahmutović i ranije izazvala oštre reakcije većine roditelja zbog svog arogantnog ponašanja i nespremnosti da sa njima sarađuje. Nekoliko roditelja i jedna vaspitačica su novinarima CIN-a izjavili da je direktorica navodno provela anketu među roditeljima nakon čega je rekla da je njih 35 posto zatražilo uvođenje islamske vjeronauke što je ona morala ispoštovati. Roditelji kažu da je kasnije provedeno još jedno anektiranje. Izvještaj o rezultatima prvog, kao ni drugog anektiranja nisu predočeni javnosti.
Mahmutović nije željela dati izjavu za CIN. Na upit novinara, njena sekretarica je rekla da Mahmutović ne namjerava razgovarati sa predstavnicima medija, te da zahtjevu za intervju neće pokloniti niti toliko pažnje koliko bi iziskivalo da ga odbije u pisanoj formi.
Roditelji kažu da se na ovaj način odnosila i prema njima kad god su pokušali dobiti odgovor na bilo kakvo pitanje, uključujući i pitanja u vezi nastave iz vjeronauke. Roditelji su jedini izvor informacija o tome koliko djece doista pohađa vjeronauku. Prema njihovim riječima, tek nekolicina djece pohađa nastavu koja se održava jednom sedmično u trajanju od 30 minuta. Čak i ako je odziv slab, ulja za vatru ne nedostaje.
Odluku direktorice Mahmutović da uvede nastavu iz vjeronauka podržao je Safet Kešo, ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo.
Poput Mahmutovićeve, i ministar Kešo već dvije sedmice izbjegava poziv za intervju, nudeći izgovore poput onog da ima previše obaveza ili da je bolestan.
Najnoviji primjer sukoba između ministarstva, uprave vrtića i roditelja dospio je u javnost prošle sedmice kada je održana sjednica Komisije za pravdu, ljudska prava i građanske slobode Kantona Sarajevo. Predstavnici Komisije, reagujući na pismo grupe roditelja, zatražili su od Keše da im proslijedi izvještaj o poslovanju JU Djeca Sarajeva i drugu radnu dokumentaciju.
Roditelji su se požalili da je Ministarstvo samostalno raspisalo Javni poziv za izbor i imenovanje članova Upravnog odbora iako je zakonom definisano da konkurs raspisuje i sprovodi komisija koji čine po jedan predstavnik osnivača, dakle vlasti, vijeća roditelja i predškolske ustanove.
Ima i zadovoljnih
Sa druge strane, nisu ni svi roditelji nezadovoljni. Neki od njih rado šalju djecu na vjeronauku. Novinari CIN-a su jednog četvrtka pokušali razgovarati sa nekoliko roditelja djece koja idu u vrtić Slavuj. Svi su potvrdili da im djeca pohađaju taj vrtić, ali su odbili da se predstave, te su redom izjavili da su zadovoljni. Jedan roditelj je rekao: ‘Šta se vi novinari oko toga toliko trošite! Vjeronauka je naš izbor i svako može za svoje dijete da se odluči hoće li ili neće.’
Narednog jutra, Muhamed Tabaković, jedan od roditelja djece koja idu u vrtić Višnjik, je novinarima izjavio da je vrlo zadovoljan što njegovo dijete pohađa vjeronauku. Kaže da mu se čini da sada njegova kćerka više razmišlja i da postavlja više pitanja: ‘Mislim da je to bit… i vjerujem da će moje dijete uz vjeronauku razmišljati u tom duhu, a ne o drogi i kafićima.’
No za roditelje nezadovoljne radom javnih vrtića, vjerska poduka je samo jedno u nizu spornih pitanja. Vesna Hadžikarić-Mahmutović kaže da su roditelji puno puta pokušali da dobiju odgovore na ova i mnoga druga pitanja vezana za rad JU Djeca Sarajeva. Kada je, kako kaže, njeno dijete, koje pohađa vrtić Leptirić, stasalo za časove vjeronauke, od odgajateljice je zatražila da popuni drugi anketni listić. ‘Bilo mi je rečeno da za mene nema anketnog listića.’ Kaže da joj je odgajateljica rekla: ‘Sta ja sad tu ima da pitam, i zašto se ja miješam.’ Naknadno joj je ipak dana mogućnost da izrazi svoj stav.
Roditelji koji se protive održavanju nastave iz vjeronauka kažu da je njihovo mišljenje da su anketni listići dati samo onim roditeljima za koje se pretpostavljalo da će dati pozitivan odgovor.
Hadžikarić-Mahmutović, članica neformalne grupe koju su pokrenuli roditelji iz vrtića Leptirić, kaže da su ona i njene kolege proučili Zakon o predškolskom odgoju i vaspitanju u Kantonu Sarajevo. Ona kaže da Zakon tretira vjeronauku kao jedan od sedam specijaliziranih programa koji se mogu organizovati za djecu. Međutim, na anketnom listiću ponuđena je isključivo vjeronauka, kažu roditelji.
Dodatni trošak za roditelje
Još jedna majka čije dijete ide u vrtić Leptirić, Vesna Vlašić-Jusupović pita, ‘Zašto bi taj program, koji je do ove godine bio finansiran od strane vjerskih zajednica, od ove godine bio na teretu budžetskih korisnika.’
‘Davali smo dodatna sredstva za itison, davali smo za DVD player, redovno donosimo vlažne maramice, pelene, posteljine, kupujemo voće’, kaže Vlašić-Jusupović. Dodaje da roditelji, pored redovnih troškova školarine za vrtiće, dodatno plaćaju specijalizirane programe, te da im nikad nije bilo ponuđeno da biraju između vjeronauke ili nekog drugog specijaliziranog programa, poput časova plesa: ‘To je neprimjereno. Ograničavate ljude samo na vjeronauku, primoravate ih da se izjasne samo za taj jedan program.’
Sanja Žigić-Vučak, čije dijete pohađa vrtić Slavuj, upućuje još oštrije kritike: ‘Ovo je čista segregacija. Užasno. Mojoj su Anji četiri godine i njoj su i bajke i religija i stvarnost sve isto.’
Prema njenim riječima dodatni problem predstavlja činjenica da djeci koja idu na islamsku vjeronauku dijele slatkiše: ‘Pa ja imam problem, opet, ne mogu da joj objasnim zašto ona ne može ići tamo da dobije slatkiše.’ Dodaje: ‘ Ja imam sve tri nacionalnosti u svojoj porodici. Bila sam ovdje cijeli rat. I vjerujte mi zbog svega ovoga ja ozbiljno razmišljam da idem odavde.’
Majka još jedne djevojčice koja pohađa vrtić Leptirić, Helena Mandić kaže da je čula da je anketa provedena isključivo među pripadnicima islamske vjeroispovijesti: ‘Meni je isto vrlo interesantno na koji način su oni pravili odabir tih roditelja.’
Na ovo pitanje nema odgovora, jer uprava sarajevskih javnih vrtića nije željela objaviti tu informaciju.
Mandić kaže da su roditelji kupovali voće, kojeg nema u ishrani u vrtićima, kupovali razne didaktičke materijale te finansirali neke manje popravke ‘i onda odjednom dolazi uvođenje vjeronauke koji se dakle od ove godine finansira iz budžeta. Mene onda interesuje šta je nama ovdje prioritet kod finansiranja. Jel mi želimo da nam djeca jedu zdravu hranu, ili je bitno da ih vjerski odgojimo?’
Hadžikarić-Mahmutović kaže da treba ‘da se provede transparentna anketa, među svim roditeljima, na početku svake školske godine gdje bi se svi ti specijalizirani programi jednako stavili u isti položaj i roditeljima ponudili mogućnost izbora. Ne radi se ovdje o nekim preferencama nas kao grupe prema nekom određenom programu, nego se radi o transparentnosti, o mogućnosti izbora i o sistemskom rješavanju ovog problema.’
Spor oko Djeda Mraza
Još jedna stvar na koju su se roditelji žalili bila je odluka direktorice Mahmutović da ne bude proslave Nove godine i dijeljenja paketića uz prisustvo Djeda Mraza, dok je odluka Vlade Kantona da od ove godine preuzme na sebe djelomično finansiranje islamske vjeronauke dodatno uznemirila duhove.
Irma Arnautović-Vukičević, čije dijete ide u vrtić Mašnica, kaže da su roditelji ‘odustali od zahtjeva za Djeda Mraza u vrtiću Mašnica zato što nisu htjeli u tom smislu da naškode vaspitačicama.’
Sretko Žmukić, stručni savjetnik u Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo kaže: ‘Moram reći i to da je negdje oko 35 posto učenika, odnosno djece u predškolskim ustanovama odlučilo da izučava tu oblast.’ Prema njegovim riječima, škole su obavezne ponuditi vjeronauku pripadnicima svih vjeroispovijesti, ali su u ovom slučaju samo roditelji djece islamske vjeroispovijesti pokazali interes. Na osnovu svog tridesetsedmogodišnjeg iskustva u obrazovanju mladih, on kaže da bi najbolje bilo da se vjerska poduka odvija u vjerskim institucijama jer je ‘mreža tih vjerskih ustanova rasprostranjena.’
Stav predstavnika drugih vjerskih zajednica
Stavovi zvaničnika drugih vjerskih zajednica polaze od toga da su djeca premala da bi u tom uzrastu pohađala vjeronauku, ili da je nastava iz vjeronauka u ovom trenutku praktično neizvodljiva imajući u vidu mali broj djece drugih vjeroispovijesti u javnim vrtićima.
Don Ante Pavlović, član Povjerenstva biskupske konferencije BiH za vjerski odgoj u javnim školama, kaže da Katolička crkva organizuje vjerski odgoj u vjerskim vrtićima. ‘Još nigdje nismo uvodili sustavan religiozni program u predškolske javne ustanove. Nismo još formalno-pravno spremni, i na tome sada radimo’, kaže on.
Monsinjor Petar Jukić, pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo,kaže da je JU Djeca Sarajeva Crkvi uputila zahtjev za uvođenje vjerskog odgoja i da nema nikakve sumnje da bi Katolička crkva rado uvela časove vjeronauke u vrtiće, ali da problem predstavlja kako okupiti svu djecu na jednom mjestu: ‘Ne možemo tražiti da se djeca možda jedan dan saberu u jednom vrtiću pa da mi tako izvodimo vjeronauku.’
Mitropolit Dobrobosanski odbio je zahtjev za intervju, ali je poslao pismeni odgovor u kojem, između ostalog, navodi da ‘deci predškolskog uzrasta nije potrebna veronauka u predškolskim ustanovama, jer deci tog uzrasta dovoljno je versko vaspitanje u porodici.’ U izjavi koju je potpisao Mitropolit Nikolaj, između ostalog navodi se da ima potrebe da se uvede još jedan čas vjeronauke u osnovne škole, čime bi ona tako bila zastupljena sa dva časa sedmično.
Predsjednik jevrejske općine u Sarajevu Boris Kozemjakin kaže da vrlo mali broj njihove djece pohađa vrtiće. Ali, i dodaje da je ovaj pristup religijskoj nastavi ‘nekorektan prema poreskim obveznicima čija djeca nemaju mogućnost da posjećuju vjeronauku u svom vjeroučenju… I naš novac, kao i novac pripadnika drugih vjerskih zajednica ide za finansiranje… vjeronauke samo za djecu islamske vjeroispovijesti.’
Otpor koji je ujedinio grupu roditelja svih vjera bio je glavni razlog zbog čega je CIN želio istražiti ovu situaciju i objasniti sve strane ovog problema. To je rezultiralo anketnim istraživanjem koje je CIN naručio kako bi provjerili tačnost tvrdnje direktorice Mahmutović da je većina roditelja željela nastavu iz vjeronauke.
Rezultati istraživanja
Prema rezultatima anketnog istraživanja, koje je, za potrebe CIN-a rađeno na uzorku od 500 roditelja djece u dobi od 3 do 12 godina, 66 posto roditelja u BiH, odnosno 63,6 posto roditelja u Sarajevu kaže da je potrebno podučavati vjeronauku u javim školama u nekom obliku. Tek 8,3 posto roditelja koji podržavaju nastavu iz vjeronauke je i samo pohađalo vjeronauku u javnim školama.
Međutim, znatno je manje onih koji kažu da bi vjeronauku trebalo izučavati u dobi do 6. godine života. Takav odgovor je dao 21 posto roditelja.
Neke od ovih statističkih podataka je lako objasniti. Većina ispitanih roditelja odrasla je u vrijeme kada nije bilo vjeronauke u javnim školama. Vjeronauka je prihvatljiva roditeljima današnjih školaraca iako je, do slučaja sa sarajevskim obdaništima, bila praksa da se uvodi tek u prvom razredu osnovne škole u Federaciji BiH, i drugom razredu osnovne škole u Republici Srpskoj.
Ono što, prema riječima stručnjaka, ipak nije lako objasniti jeste to da najveći broj roditelja koji su podržali odluku sarajevskih vrtića i izjasnili se u prilog časova vjeronauke u školskom uzrastu, živi van granica samog Kantona. Naime, uvođenje vjeronauke u vrtiće podržava 36,4 posto roditelja iz Sarajeva i 45,3 posto roditelja iz osam većih bh. gradova.
Prema rezultatima istraživanja, većina ispitanika bi se za vjeronauku opredijelila izričito kao za izborni predmet.
Roditelji kažu da direktorica Mahmutović svoju odluku zasniva na vlastitoj interpretaciji Zakona o slobodi ispovijedanja vjere u BiH. Zakon omogućava održavanje nastave iz vjeronauke, ali je Mahmutović njegove odredbe shvatila, kažu oni, kao izričitu obavezu da na zahtjev roditelja uvede religijsko obrazovanje. Međutim, Zakon stavlja u ravnopravan položaj sve religije, dok je ona, prema riječima roditelja, ostale roditelje izdvojila i nije im ponudila da se izjasne po ovom pitanju. Također, vjeronauka nije omogućena i djeci drugih vjeroispovijesti.
Ivo Komšić, poslanik u skupštini Kantona Sarajevo kaže da je njeno tumačenje Zakona pogrešno, te da su ovi časovi protuustavni. On kaže da po ustavu država nema pravo da se miješa u rad vjerskih zajednica i da isto tako ni vjerske zajednice ne bi trebale da se miješaju u rad države i njenih institucija.
Ovo je samo jedno od spornih pitanja.
Jasna Bajraktarević, profesorica psihologije i majka dvoje djece koja idu u vrtić Leptirić kaže da je poduka u tako ranoj dobi u suprotnosti sa postulatima psihologije, te da djeca mlađa od 7 godina nisu u stanju da razumiju apstraktne principe.
Za osjećaj religioznosti Bajraktarević kaže: ‘Ako ste ga prihvatili po opredeljenju onda je to nešto što mislimo da je formalizovano, disciplinovano i veštački.’ Prema njenim riječima, prerano uvođenje vjeronauke djeluje zbunjujuće na djecu koja počinju miješati fantaziju sa stvarnošću.
Slično gledište ima i Dževad Hodžić, profesor na Fakultetu islamskih nauka na kojem predaje filozofiju, etiku i islamsku etiku. On također uređuje muslimanski pedagoški magazin Muallim.
‘Generalno mislim da je uzrast djece u vrtićima, da tako kažem, neadekvatan za sprovođenje i primjenu vjeronauke…Prvo, zbog toga što mislim da djeca u vrtićima trebaju prije svega da se u dobrim uvjetima igraju i da u jednom emotivnom i psihološkom smislu relaksirano, opušteno izrastaju i razvijaju se. S druge strane, čak i kad bi trebalo uvoditi vjeronauku u dječje vrtiće ja se bojim da mi nemamo dovoljno obučen, obrazovan, adekvatno pripremljen kadar’ pojašnjava Hodžić.
Škola na Palama
Iako novinarima CIN-a nije dozvoljeno da posjete prostorije sarajevskih javnih vrtića, otvorena su im vrata Osnovne škole Pale gdje su posjetili učenike koji pohađaju, pravoslavnu kao i islamsku vjeronauku.
Direktor Željko Forca, kaže: ‘Dužni smo po zakonu da dozvolimo potpunu slobodu za sve pripadnike svih vjeroispovijesti.’ Prema njegovim riječima, vjeroučitelje, bez obzira da li su članovi nastavnog kadra škole ili dolaze sa strane, poput Hajrudina Ćuprije iz Islamske zajednice, plaća škola koja im također obezbjeđuje neophodni materijal i učionice.
Ćuprija drži nastavu za dvije učenice, jednu u osmom, a drugu u devetom razredu. Kaže da na nastavu dolazi jednom sedmično i da vjeronauka podučava ‘sveobuhvatno o vjeri, ne samo o islamu, nego sveobuhvatno i o drugim vjerama. O toleranciji, o Allahu, kulturi ponašanja, o odnosu prema komšiji, o odnosu prema roditeljima i naravno ima jedan dio koji zahtjeva da se nauči o nama.’
Drugi vjeroučitelj u školi, Aleksandra Srdanović, koja predaje djeci pravoslavne vjeroispovijesti kaže: ‘Ne slažem se sa tim da je rano u vrtićima uvesti vjeronauku, jer tu nema ništa loše.’
Druga mišljenja
Asim Mujkić, profesor etike i filozofije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu ne podržava uvođenje vjeronauke u javnim vrtićima i dodaje da je cilj onih koji su to uradili bio ‘zaposjesti javnu instituciju i učiniti sve da se nad njom počne dominirati da bi se proizvele nove doktrinirane generacije. Moram reći da je napravljena slična greška sa marksizmom, jedna vrsta indoktrinacije.’
Prema Mujkićevim riječima, najgori aspekt uvođenja vjeronauke je činjenica ‘što takve stvari mogu da ostave užasne traume u daljem razvoju djeteta. Dijete se od malena, dakle, dijete koje je tek otpočelo proces socijalizacije odmah se osjeća različit, drugačiji, odbačen…’
Bajraktarević, profesorica psihologije, na to gleda ovako: ‘Smatram to apsolutnom segregacijom i ne želim da svojoj djeci objašnjavam zašto ih dele po učionicama i šta je osnovna razlika između njih.’
Žmukić, stručni savjetnik u Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo kaže da nemaju drugog izbora. Kaže da smatra da Zakon o slobodi religija nije dobro napisan, ali i da Kanton mora stati iza njega.
Kad je u pitanju ishod eventualnog pokušaja da se ovo pitanje izgladi u kantonalnoj Skupštini, Komšić kaže:
‘Ako bi ovo pitanje došlo na Skupštinu ja vjerujem da bi to bila živa rasprava, ali isto tako nisam optimista da bi ona donijela drugačije odluke od sadašnje prakse koja je uvedena, jer dominaciju u Skupštini, odnosno većinu imaju nacionalne stranke koje zapravo to forsiraju. Vjerske zajednice stoje iza nacionalističkih stranaka u BiH i taj stav, ta podrška postoji od devedesetih godina kada su one formirane. Nije se nešto bitno do danas to promijenilo.’
