Kompanija Energoinvest d.d. Sarajevo propustila je priliku da dobije sudsku presudu za naplatu predratnog duga od države Kongo, koji je prije 10 godina prodala za 3,3 miliona dolara. Dug je od tada utrostručen i danas vrijedi 100 miliona dolara.

Umjesto da provede već započeti arbitražni postupak pred Međunarodnim trgovačkim tribunalom u Parizu, Energoinvest je dug ove afričke države za sitne pare ustupio Hemisphere Associates LLC-u, lešinarskom fondu iz New Yorka.

Hemisphere je dobio presudu u Parizu, a zatim je u potrazi za izvršiocem došao do žalbenog suda na britanskom otoku Jerseyju, poznatoj offshore zoni.

Ovaj otočki sud je 14. jula odredio izvor iz kojeg će finansijski fond iz Amerike naplatiti 100 miliona dolara od Demokratske Republike (DR) Kongo. Presuda nalaže firmi GTL, registrovanoj na Jerseyju, da svoja buduća plaćanja Gecaminesu, rudarskom preduzeću u vlasništvu ove afričke države, preusmjeri na Hemisphere.

Da li će dug biti naplaćen, bit će poznato 8. decembra.

Početkom ove godine Britanija je donijela zakon kojim ograničava fondove da tuže zemlje u razvoju za dugove i pri tome zarađuju ogromne količine novca. Međutim, zakon se ne primjenjuje na otoku Jerseyju koji je dio Britanije, ali sa posebnim pravosudnim sistemom. Zbog toga je ovaj otok bio pogodna teritorija za djelovanje lešinarskih fondova.

Firma Hemisphere je 2001. godine otkupila od Energoinvesta 29,3 miliona dolara kongoanskog duga za 3,3 miliona dolara. Od tog iznosa sarajevsko preduzeće naplatilo je 2,7 miliona dolara, dok je preko 700.000 dolara pripalo advokatskoj kancelariji iz Washingtona – Debt Advisory International (DAI), koja je posredovala u prodaji duga.

Hemisphere je registrovan na adresi 300 De Kalb u Brooklynu, a to mjesto izvana izgleda kao garaža – otkrili su novinari BBC-a i Guardijana koji su na ovoj priči radili zajedno sa Centrom za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva.

Prodaju dugova proglasili tajnom

Slučaj prodaje potraživanja istražila je Finansijska policija Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), nakon čega je u oktobru 2008. godine podnijela Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu krivični izvještaj protiv bivšeg glavnog direktora Energoinvesta Nedžada Brankovića, i još trojice rukovodioca u ovom preduzeću.

Branković je osumnjičen za zloupotrebu položaja, jer je, bez saglasnosti upravnog odbora preduzeća, naložio prodaju potraživanja od Konga, iako je Energoinvest već pokrenuo proces za njihovu naplatu pred arbitražnim sudom u Parizu. Na teret mu se stavlja i to da je neovlašteno proglasio tajnost postupka prodaje.

Prema Zakonu o privrednim društvima FBiH, glavni direktori preduzeća mogu samostalno odlučivati o prodaji najviše 15 posto ukupnog kapitala preduzeća, dok za veće udjele moraju obezbijediti saglasnost upravnog odbora, odnosno skupštine preduzeća.

Međutim, prema navodu Finansijske policije, ukupni dug Konga je činio 26,14 posto tadašnjeg kapitala Energoinvesta, a takvu odluku je mogao donijeti samo upravni odbor.

U izvještaju se navodi da je preduzeću koje se nalazi u većinskom vlasništvu Vlade FBiH pričinjena šteta u iznosu od 26,75 miliona dolara.

U Kantonalnom tužilaštvu kažu da je ovaj predmet u fazi predistrage.

Branković je odbio da govori za CIN. Kazao je da se radi o stvarima kojih se više ne sjeća.

Džemail Vlahovljak, koji je Brankovića naslijedio na funkciji glavnog direktora 2002. godine, kaže da on, vjerovatno, ne bi prodavao dug već bi angažovao neku jaku advokatsku kuću sa Zapada da ga naplati.

‘Ali, treba se vratiti u to vrijeme. Firma je bila u teškoj situaciji. (…) Jako su male plate bile u to doba’, kaže Vlahovljak i objašnjava da se od novca koji je Energoinvest naplatio od prodaje potraživanja moglo isplatiti četiri, pet plata radnicima.

Projekti Katama Gomi i Mobayi

Potraživanja Energoinvesta se odnose na nenaplaćene kredite koje je ova firma osamdesetih godina dala vladi Zaira, današnjoj Demokratskoj Republici Kongo, za finanisranje zajedničkog projekta izgradnje elektroenergetske mreže Katama Goma i hidroelektrane Mobayi.

Međutim, DR Kongo je početkom devedesetih godina prekinuo vraćati glavnicu i ugovorene kamate, a dug se godinama uvećavao i zbog kaznenih kamata (penala).

Prema kreditnim ugovorima između Energoinvesta i vlade Zaira iz 1980. i 1986. godine, dvije strane su sporove oko naplate trebale rješavati u prijateljskim pregovorima, a u slučaju njihovog neuspjeha pred Međunarodnom privrednom komorom u Parizu.

Međutim, u Finansijskoj policiji kažu da u Energoinvestu nisu pronašli dokument koji pokazuje da su dvije strane pregovarale o naplati duga.

Ministarstvo finansija Zaira je u martu 1991. godine poslalo službenu obavijest Energoinvestu u kojoj se navodi da su po osnovu ugovora Katama Goma i HE Mobayi dužni do 2000. godine vratiti ukupno 36,2 miliona dolara glavnice i kamata. No, do kraja jula naredne godine vratili su još 4,9 miliona dolara. Nakon toga su prekinute isplate.

Prema podacima iz izvještaja Finansijske policije, Enegoinvest je kalkulirao sa više različitih iznosa potraživanja od Konga, a najmanji je iznijela Komisija za odobravanje isplate superprovizije za poslove izvoza ovog preduzeća .

Komisiju je 1. januara 2000. godine, na neredni dan, osnovao Branković. Za predsjednika je postavio svog zamjenika Mensura Čauševića a za članove Ibrahima Bostu i Dževada Ganića, pomoćnike za komercijalne poslove i finansije. Njih trojicu Finansijska policija sumnjiči za nesavjesno poslovanje.

Branković ih je ovlastio da utvrde visinu potraživanja i predlože cijenu po kojoj će ona biti prodana, a propisao je i da se cjelokupan proces pripremanja, odobravanja i isplate superprovizije smatra poslovnom tajnom. Ovu odluku, prema statutu preduzeća, mogao je donijeti samo upravni odbor. Tajnost postupka je omogućila Brankoviću i članovima komisije da dokumentaciju o prodaji ne zavode u protokol Energoinvesta, već da je čuvaju na posebnom mjestu koje je bilo poznato ograničenom broju ljudi. Osim toga, na pojedinim dokumentima nije naveden datum potpisivanja, što je otežavalo rekonstrukciju događaja.

Komisija je 10. januara naredne godine donijela odluku da se potraživanja od Konga u iznosu od 29,3 miliona dolara naplate za najmanje 3,3 miliona dolara te da se od tog iznosa isplati naknada DAI-u u iznosu od 658.617 dolara. Utvrđena je i mogućnost da se, u slučaju prodaje po višoj cijeni, razlika podijeli na jednake dijelove između DAI-a i Energoinvesta. DAI je prodao dug za 115.000 dolara više od ugovorene cijene, a ova razlika je podijeljena.

Prema navodima iz odluke, DAI je dobio ovlasti da u roku od godinu dana pronađe način za naplatu, pokrivanje ili prodaju potraživanja. Međutim, Čaušević je istoga dana uputio dopis Michaelu F. Sheehanu, direktoru ove američke kompanije, u kojem je naveo da mu daje mandat da proda dug.

Sheehan je jedan od najpoznatijih svjetskih lešinara koji sebe zove Goldfinger (zlatni prst).

Branković je dao saglasnost za obje odluke.

U odluci Komisije je navedena informacija advokata DAI-a da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za naplatu potraživanja 4. mart 2001. godine. Dva dana prije njegovog isteka Energoinvest je podnio Međunarodnom sudu u Parizu dva zahtjeva za arbitražu u ukupnom iznosu od 30 miliona dolara što je za oko 900.000 dolara više od vrijednosti duga koji je naveden u odluci o prodaji.

No, da Energoinvest nije pokrenuo arbitražu Hemisphere ne bi mogao sa presudom ovog suda nastaviti pravnu kampanju za naplatu duga.

Nakon što je dobio Brankovićevu punomoć da potpisuje prijenos potraživanja na treću stranu, Čaušević je 20. jula sklopio kupoprodajni ugovor sa Hemisphere fondom.

No, u njemu (Dodatak B) piše da je prodano 22,8 miliona dolara i kamate. Izostavljen je iznos kamate koja se prodaje, zatezna kamata za neplaćanja obaveza te cijena po kojoj se prodaju potraživanja, što je, kako navodi Finansijska policija u izvještaju, omogućilo fondu Hemisphere da uspostavi svoj zahtjev za naplatu kupljenih potraživaja u dalako većem iznosu. Uz kupoprodajni ugovor u dokumentaciji je pronađen i Čauševićev dopis Međunarodnom arbitražnom sudu u Parizu kojim on, kao zamjenik direktora, prenosi arbitražna prava na firmu Hemisphere. Dokument je bez datuma.

Potraživanja od 19 država

Direktori Energoinvesta su prije, ali i poslije slučaja Kongo, prodavali potraživanja iz inostranstava, uglavnom za iznose koji su mnogo manji od duga. Također su donosili i odluke o tajnosti postupka.

Energoinvest je više puta vršio procjenu ukupnih predratnih potraživanja i stepena njihove naplativosti. Prema informaciji koju je 2005. godine napravio Sektor za finansije Energoinvesta, sarajevska firma je od 19 država potraživala ukupno 347 miliona dolara, od čega je bilo naplativo 103 miliona dolara. Novinari CIN-a su došli i do izvještaja koji objašnjavaju prodaju gotovo dvije trećine ukupnih potraživanja.

Finansijska policija je u sklopu istrage ove sarajevske kompanije 2008. godine podnijela tužilaštvu KS-a još tri krivična izvještaja protiv bivših direktora Energoinvesta: Ediba Bukvića, Nedžada Brankovića i Džemaila Vlahovljaka – za neovlaštenu prodaju potraživanja. Vlahovljak je osumnjičen za prodaju potraživanja od Iraka i Tanzanije, a zajedno sa Brankovićem i Bukvićem za prodaju potraživanja od Etiopije.

Irak je bio najveći dužnik Energoinvestu – sa 145,6 miliona dolara, ali je 80 posto ovog duga sarajevska kompanija otpisala, prihvatajući odluku Pariskog kluba. Ostatak je 2006. godine zamijenila za 21,7 miliona dolara u obveznicama. Obveznice će biti naplaćene do 2028. godine. Nešto više od polovine ove sume Energoinvest je naplatio preko Jugoslavenske banke za međunarodnu ekonomsku saradnju (JUBMES) iz Beograda, a ostatak u direktnim pregovorima sa Irakom. Za ovu operaciju sa kapitalom Energoinvesta Vlahovljak nije obezbijedio saglasnost Nadzornog odbora. No, Nadzorni odbor je kasnije prihvatio da se obveznice upišu kao ulaganje u kapital firme.

Dvije godine ranije Vlahovljak je potpisao i ugovor o prodaji potraživanja od Etiopije u visini od 43,3 miliona dolara za nešto manje od 1,6 miliona dolara. Dug je prodan finansijskoj korporaciji Lazarus Freres Banque iz Pariza. Prodajom je rukovodila Komisija za odobravanje superprovizije sa Mensurom Čauševićem na čelu. U svom izvještaju su naveli da su kontaktirali više finansijskih kompanija u svijetu, ali da je francuska kompanija jedina dostavila ponudu za otkup potraživanja.

Čak tri direktora – Bukvić, Branković i Vlahovljak – su periodu od 1995. do 2007. godine sklapali ugovore o naplati predratnih potraživanja od državne tanzanijske firme Tanseco. Godinama je dug za Enegoinvest utjerivala Amsa House iz Londona. Bukvić im je 1995. godine odobrio proviziju od približno 22,7 posto od svakog priliva na račun Energoinvesta. Branković je tri godine kasnije odobrio povećanje provizije na 32,8 posto, na osnovi ubrzavanja naplate, da bi je 2002. godine Vlahovljak povećao na 37,8 posto. Kao rezultat ovih ugovora na 20 miliona dolara naplaćenog duga, Energoinvest je Amsa Houseu platio nešto više od 6,4 miliona dolara.

Preostali dio duga od 22,2 miliona dolara Tanzanija je trebala isplatiti na osnovi ugovora o vansudskom poravnanju iz 2007. godine. Naplata je povjerena Kuber Consultant Limitedu iz Singapura, uz proviziju od 32,8 posto, što preračunato u dolare iznosi 7,3 miliona.

Vlahovljak kaže da je Energoinvest naplatio ova potraživanja. Prema njegovim riječima, ovaj slučaj pokazuje da se, možda, moglo bolje proći i sa naplatom duga od Konga.

No, pobjeda u sudskom sporu ne znači da ćete uvijek naplatiti dug.

Direktor Energoinvesta navodi da je ova firma dobila 2009. godine sudsku presudu suda u Damasku za naplatu potraživanja od Sirije, ali novac još nije naplatila.

‘Sa tom presudom možemo samo mahati. Ne postoji instrument u toj državi kojim možete realizirati presudu’, kaže Vlahovljak i dodaje da iz istih razloga nisu pokrenuli spor za naplatu 20 miliona duga od Kube.

Istraživanje urađeno u saradnji sa BBC-om i Guardianom.