Tri zemlje koje su ušle u rat prije jedne decenije na Balkanu ponovo se prepiru. Ali, sada se bitka vodi oko toga da li će sarađivati u privođenju ratnih kriminalaca pravdi.
Saradnja i koordinacija između Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije predstavljala problem onda kada je trebalo poslati sve osumnjičene sa Balkana na istragu i suđenja u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu.

U BiH je u martu ove godine uspostavljeno Vijeće za ratne zločine pri državnom sudu. Zbog kašnjenja u prebacivanju predmeta sa Haškog tribunala i nedostatka zatvorskog prostora, zvaničnici Suda očekuju da će prva suđenja početi na jesen.

Mnoga suđenja bi mogla završiti i prije nego započnu zbog diplomatskih prepucavanja između tri zemlje oko zakona o izručenju, zbog pitanja šta sa osumnjičenima koji imaju dvojno državljanstvo kao i svjedocima koji odbijaju da se pojave u sudnicama koje smatraju neprijateljskim.

Niko ne zna koliko suđenja može biti zakomplikovano zbog ovih otvorenih pitanja. Ali, pored tekućih predmeta koji bi mogli doći direktno sa Haškog tribunala, državno tužilaštvo počelo je da pregleda prijave protiv 5.900 osumnjičenih koji se već deset godina nakon revizije u Haškom tribunalu prebacuju na niže rangirane sudove. Mnogi od ovih predmeta uključuju osumnjičene za koje se može pretpostaviti da će pokušati iskoristiti nedostatak saradnje između BiH i njenih susjeda.

Izručenja bi se mogla pokazati kao najveći problem.

Nakon rata, žrtve i svjedoci zločina su se raselili, osumnjičeni su promijenili boravište, često daleko od mjesta u kojima su se desili ratni zločini. Kako ih sve okupiti u istoj sudnici, čini se nerješivom zagonetkom.

Zakon o kaznenom posupku BiH i ustavi Hrvatske i Srbije i Crne Gore zabranjuju izručenja njihovih građana. Premda ovo nije omelo prebacivanje osumnjičenih u Hag, odvjetnici obrane će se zasigurno pozvati na ustavne odredbe ukoliko će to omogućiti njihovim klijentima da izbjegnu neprijateljski nastrojene sudove u zemljama gdje su zločini počinjeni.

Zbog nepostojanja poslijeratnog popisa stanovništva nema tačnih statističkih podataka o broju osumnjičenih koji uz bosansko posjeduju i državljanstvo jedne od susjednih zemalja. To osumnjičenima i njihovim advokatima daje dosta prostora za manipulisanje pri izboru mjesta za suđenje.

Kroz prijedlog trilateralnog sporazuma o razmjeni predmeta, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Paddy Ashdown pokušao je početkom 2005. godine natjerati regionalne političare na saradnju.

Sporazum je naišao na kritiku i velik otpor regionalnih ministara pravde. Zvaničnici koji nisu učestvovali u izradi sporazuma i koji rijetko sarađuju kroz zajedničke istrage, ne osjećaju se primoranim da bilo šta potpišu.

Naročito su nezgodne odredbe ugovora kojima se zahtijeva da se zločini procesuiraju u zemlji u kojoj je počinjeno krivično djelo umjesto u državi čiji je državljanin osumnjičeni.

Suđenja u domovini optuženih su rijetko uspješna, dodaju upućeni. Svjedoci su često i suviše uplašeni da bi putovali u zemlju koju doživljavaju kao neprijateljsku.

Slučaj Željka Mejakića može ilustrovati složenost problema.

Kada se Mejakić, bosanski Srbin, prije dvije godine odlučio predati Haškom tribunalu, ispraćen je sa beogradskog aerodroma uz klicanje okupljene mase. Podsjećanja radi, Mejakić je bio komandir logora Omarska, općina Prijedor, u vrijeme kada su se tamo događali strašni zločini zbog čega su ga haški tužitelji optužili za genocid i zločine protiv čovječnosti.

On danas čeka na odluku tročlanog vijeća sudaca koji će odlučiti da li su zločini za koje se tereti toliko teški da bi njegov predmet trebao biti zadržan u Den Haagu sa nekolicinom drugih, ili će njegovo suđenje biti prebačeno u Beograd ili u BiH.

Slična situacija je i sa predmetom ‘Vukovarska trojka’ oko kojeg se bore Srbija i Crna Gora i Hrvarska. Bivši oficiri Vojske Jugoslavije Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić, učestvovali su u sravnjivanju grada na granici Hrvatske i Srbije. Ali, Haški tribunal je odlučio da njihov predmet bude jedan od nekoliko vrlo osjetljivih slučajeva koje će međunarodni sud završiti prije kraja svog mandata.

Tu je i Milovan Zec koga je sud u Hrvatskoj u odsutnosti osudio na godinu dana zatvora zbog zlostavljanja hrvatskih civila tokom rata u Hrvatskoj. Međutim, on i dalje uživa na slobodi u svojoj rodnoj BiH.

Jusuf Halilagić, tajnik u ministarstvu pravde BiH jedan je od rijetkih Bosanaca i Hercegovaca koji su ne samo pročitali nego i učestvovali u izradi nacrta trilateralnog sporazuma. Da se njega pita, kaže, osumnjičeni za ratne zločine bi odgovarali pred sudom države koja ih tereti za ratne zločine:

„Ali, zna se ko u Bosni odlučuje. Politika, a ne struka’, tvrdi Halilagić i dodaje: „Suočit ćemo se sa strahovitom opstrukcijom ljudi koji o tome odlučuju. To nisu pravnici i to nije struka. To su vlade i to je politika.“

On pesimistično prognozira da bi to moglo značiti gubitak većine važnih predmeta.

Mnogi tužioci u BiH su već izgubili predmete iako su prikupili dovoljno dokaza za podizanje optužnice.

„Imamo dosta osumnjičenih iz RS-a za koje smo, provjerom njihovih ličnih dokumenata, saznali da su našli utočište u SCG“, kaže Alma Džaferović, šefica Odjela za ratne zločine pri tužilaštvu Tuzla. Ona, kao i većina njenih kolega, smatra iluzornim procesuiranje osoba koja se kriju izvan granica BiH.

Ovo naročito važi u slučaju, dodaje ona, kada osumnjičeni dobiju državljanstvo „naših istočnih, odnosno zapadnih susjeda. U tom slučaju niko ih neće isporučiti našoj zemlji.“

Džemaludin Mutapčić, pomoćnik ministra pravde u Federaciji BiH tvrdi da trilateralni sporazum nije potpisan jer svaka država želi da zaštiti svoj pravni suverenitet. „Sramota je za državu da izruči svog državljanina“, zaključuje Mutapčić.

BiH vlasti negoduju da se čak moraju boriti sa svojim susjedima oko prava da izvedu pred lice pravde svoje građane – one koji posjeduju dvostruko državljanstvo.

Ovo pitanje je već postalo bitno u slučaju dvojice optuženih čiji je prebacivanje u Vijeće za ratne zločine u BiH ovog mjeseca odobrio Haški tribunal. Srbin Savo Todović pored bosanskog ima i državljanstvo Srbije i Crne Gore (SCG). Prema riječima njegovog advokata Aleksandra Lazarevića, Todović će uložiti žalbu na odluku Haškog tribunala i pokušati zadržati suđenje u Den Haagu ili se izboriti za premještanje u SCG.

Haški tribunal je protiv Todovića i suoptuženog Mitra Raševića podigao optužnicu za etničko čišćenje u Foči. Rašević koji se predao Haškom tribunalu u Srbiji pokušava da dobije drževljanstvo SCG.

Lazarević tvrdi da njegov klijent ne može dobiti pošteno suđenje u BiH nakon što su mediji uskovitlali strasti prošlomjesečnim objavljivanjem video traku smaknuća šestorice srebreničkih Bošnjaka 1995. godine od strane srbijanske paravojne formacije Škorpioni.

Na drugoj strani, Fikretu Abdiću, u zapadnoj Bosni poznat kao Babo i osnivač tamošnje ‘Autonomne pokrajine’, suđeno je u Hrvatskoj iako posjeduje državljanstvo obe zemlje, žali se njegov odvjetnik iz Hrvatske Davor Popović. Štaviše, optužnicu protiv njega već je u BiH bilo podiglo tužilaštvo u Bihaću. Abdić je bio optužen zbog masovnih ubistva civila na području Bihaća tokom 1993. godine.

Popović kaže da je u Hrvatskoj imao probleme u izvođenju svjedoka odbrane i pribavljanju dokaza. On je, prema vlastitom kazivanju, nekoliko puta uzalud tražio pomoć od institucija BiH, ali su se one oglušivale.

„Sporazum o pravnoj suradnji BiH i Hrvatske izvrsno funkcionira samo na papiru“, tvrdi Popović.

Njegov kolega iz Bijeljine Veselin Londrinović objašnjava kako je teško nagovoriti svjedoke iz Srbije i Crne Gore da dođu i svjedoče u Sarajevu. „Ljudima ne pada na pamet da dolaze“, kaže on i dodaje kako je čak i Srbe iz Republike Srpske teško nagovoriti da dođu u bh. prijestolnicu.

Novoformirano Vijeće za ratne zločine u Sarajevu nalazi se u zgradi bivše kasarne u kojoj su tijekom rata bili smješteni srpski logoraši. Branislav Dukić, predsjednik Saveza logoraša RS-a, kaže da se njegovi članovi neće iz principa odazvati pozivu da svjedoče u zgradi koja za njih predstavlja simbol represije.

Isto tako ni svjedoci iz Federacije BiH ne žele svjedočiti van njene teritorije..

„Ukoliko bi se u Beogradu sudilo osobama osumnjičenim za ratne zločine, bila bi to suđenja bez svjedoka,“ kaže Nusreta Sivac, prijeratna sutkinja Općinskog suda u Prijedoru. Ona ne vjeruje da se u Beogradu ikada mogu održati poštena suđenja za zločine počinjene u BiH.

Koliki je nedostatak volje kod tri države da se pruži zadovoljenje pravde žrtvama ratnih zločina pokazuje i to da se ne mogu složiti oko toga koliko je poginulo ljudi tokom rata. Srbi smanjuju brojke, različite bošnjačke organizacije navode brojke i do 300.000 mrtvih. Kako se licitira sa brojem žrtava pokazuje primjer broja poginulih Srba u Sarajevu, koji se kreće od 3.000 do 12.000.

Trebalo je dočekati da jedna nevladina organizacija, Istraživačko – dokumentacioni centar u BiH na čijem je čelu Mirsad Tokača, obavi istraživanja kojima se utvrdilo pravo stanje stvari. Uposlenici centra obišli su bolnice, vjerske organizacije i groblja, te pregledali rodne listove i smrtovnice kako bi saznali prave podatke o broju poginulih osoba.

Podaci sa kojima centar raspolaže kažu da je rat u BiH odnio oko 100.000 života. O podršci političara nema ni govora. „Oni ne podržavaju ovakve stvari,“ kaže on. „Treba da dođe neko izvana da nas pohvali, da bi oni obratili pažnju na naš rad.“

Možda će tek na inicijativu međunarodnih organizacija doći do istinske saradnje u pravnoj oblasti između država na Balkanu, misli Jusuf Halilagić koji je radio na nacrtu do danas nepotpisanog trilateralnog sporazuma.

On smatra da bi Evropska Unija mogla riješiti to pitanje, jer sve zemlje na Balkanu teže da joj se priključe.

„Na kraju krajeva unutar Europske Unije postoji konvencija o izručenju. Kada budemo potpisnici svih konvencija optužene niko neće ni pitati gdje će ići,“ kaže Halilagić.

Bošnjački oficir za vezu sa Den Haagom Amir Ahmić kaže da bi i Vijeće bezbjednosti Ujedinjenih Nacija moglo pomoći. Vijeće bi moglo donijeti odluku koja bi bila obavezujuća za sve države na Balkanu. To je, kaže on, vjerovatnije nego promjena ustava ili dobivanje suglasnosti parlamenata triju država.

Poznati pravni stručnjak iz Hrvatske Anto Nobilo predložio je još radikalniju reformu koja se zasniva na ukidanju dvojnog državljanstva. U tom kontekstu, on smatra, da bi svaki građanin trebao sam da odluči čijim se državljaninom osjeća.

Vaso Marinković, šef Odjela za procesuiranje ratnih zločina u BiH, vidi kao najbolje rješenje potpisivanje sporazuma između BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore Ali, tvrdi on, pitanje ratnih zločina sve više prelazi iz pravnih u političke vode.