Sretko Damjanović i Sead Čirkin naizgled nemaju ništa zajedničko.

Damjanović, bosanski Srbin, početkom travnja 1992. godine, odlučio je braniti boje zastave Republike Srpske sa četiri S. Bošnjak Čirkin pristupio je Armiji BiH kako bi se borio za neovisnost Republike Bosne i Hercegovine i njenu zastavu sa šest ljiljana.

Ipak, obojica su izgubila svoju slobodu, a skoro i živote, ne na frontu nego na vojnim sudovima.

Ovi sudovi su među prvima na Balkanu pokušali da se obračunaju sa zločinima počinjenim u toku ratnih dejstava. Osnivanjem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, međunarodna zajednica je prije 12 godina preuzela na sebe od zaraćenih strana odgovornost za glavninu suđenja za ratne zločine.

Kako se bliži kraj mandata Haškog tribunala, tekući posao procesuiranja ratnih zločina biće vraćen na Državni sud u BiH i na novouspostavljeno Vijeće za ratne zločine.

Ipak, stručnjaci i neki od vojnih sudija iz tog vremena, dovode u pitanje pravdu koja je dijeljena tokom rata na vojnim sudovima uspostavljenim u Sarajevu, Banja Luci i drugim gradovima na obe zaraćene strane.

Damjanović i Čirkin, te drugi koji su osuđeni tokom rata imaju zamjerke na rad tadašnjih službenika vojnih sudova, od kojih neki i danas rade na Sudu BiH i koji bi mogli biti angažovani za potrebe novog Vijeća za ratne zločine.

Upućeni smatraju da će kredibilitet Vijeća i njegova sposobnost da pomogne pomirenju, biti dovedeni u pitanje zbog nepravde koja se nadvila nad sjećanja na vojne sudove.

Službeni listovi iz tog vremena pokazuju da su se vojni sudovi bosanskih Srba nalazili u tada Srpskom, a danas Istočnom Sarajevu, Bijeljini, Banja Luci i Bileći. U RBiH njihovo postojanje se veže za Bihać, Istočni Mostar, Sarajevo, Tuzlu i Zenicu. Tadašnje rukovodstvo Herceg-Bosne je u zapadnom Mostaru, Livnu i Travniku osnovalo vojne sudove za ovaj dio Bosne i Hercegovine.

Vojni sudovi na području cijele BiH imali su dva zadatka: da kazne vojnike ili oficire koji ne poštuju običaje ratovanja, te civile za koje se sumnja da rade protiv lokalne vlasti i vojske. Brzina i ekspeditivnost prije negoli pravda, bile su glavne odlike ovih sudova.

Ali za Damjanovića i Čirkina, vojni sudovi nisu bili ništa drugo do surova pravda.

Kada je pritvoren u Sarajevu 1992. godine, Damjanović kaže da je morao potpisati izjavu na 60 stranica, koju nije ni pročitao, jer je to bio uslov za njegovu razmjenu. No, on i dalje ostaje u zatvoru, da bi tek po pojavljivanju na sudu shvatio da je bio obmanjen i da je potpisao priznanje za višestruka ubistva Bošnjaka, etničko čišćenje i silovanja.

Damjanović je potom osuđen na smrt, ali se žalio tri puta, nakon čega je njegova kazna smanjena prvo na 40 godina, a na kraju devet godina zatvora.

U međuvremenu, dok je služio kaznu, dva brata koja je „ubio“ pojavili su se živi, tvrde Damjanović i sudija sa tog suđenja.

Sudovi su radili najbolje koliko je to bilo moguće u ratu, tvrdi Fahrudin Teftedarija, sudac koji je Damjanovića osudio na smrt.

„Damjanović je osuđen za ratni zločin protiv civila zatvorenika, a ne za ubistvo tog i tog čovjeka’, kaže Teftedarija koji danas radi kao advokat.

Teftedarija takođe odbacuje Damjanovićeve tvrdnje da se s njim loše postupalo i kaže da nije bilo prebijanja ili drugih vrsta maltretiranja. Suci su čak jeli istu hranu kao i zatvorenici, dodaje.

Damjanović kaže da je danas 80 posto invalid zbog maltretiranja, kako fizičkog tako i psihičkog, koje je preživio u sarajevskom vojnom zatvoru.

Goran Mikulčić, odvjetnik iz Hrvatske koji je pred Haškim tribunalom branio Zlatka Aleksovskog, ratnog upravnika okružnog zatvora HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) u Srednjoj Bosni, tvrdi da organizacija vojnih zatvora nije bila ništa bolja od pravde koju su sudovi dijelili.

Čuvari zatvora su bili vojnici, a upravnici civili, objašnjava Mikulčić i dodaje da se nije znalo ni ko pije ni ko plaća.

Čirkin, Damjanovićev drug po oružju iz Armije BiH, još uvijek se bori da dokaže svoju nevinost. On je pred banjalučkim vojnim sudom odgovarao zbog ubistva jednog civila, napada na vojnu kolonu bosanskih Srba, te organiziranja pobune protiv vojnih vlasti. Čirkin kaže da je nevin i da želi da spere ljagu sa svog imena. On tvrdi da nikad nije primio presudu suda, pa čak nije ni vidio optužnicu, a kada pronađe te dokumente, onda će pokušati da dobije zadovoljštinu u sudu, dodaje on.

Nakon izdržanih 13 mjeseci šestogodišnje kazne, Čirkin je razmijenjen.

Bivši sudija banjalučkog okružnog vojnog suda Radenko Janković koji je osudio Čirkina danas radi kao sudija krivičar na osnovnom sudu u Banja Luci, i iz njegovog ureda nisu željeli komentarisati odluku suda u ovom predmetu.

Čirkin kaže da je presuda na šest godina dokaz nedostatka ozbiljnog pravosuđa tih vojnih sudova. Da je bio kriv za ubistvo, trebao je biti osuđen na smrtnu kaznu, kaže.

Pravda „od oka“ koja je dijeljena na vojnim sudovima pod udarom je žestoke kritike od strane jednog nekadašnjeg službenika vojnih sudova.

Srbin Marko Mikerević koji je tokom rata bio sudac porotnik na okružnom vojnom sudu u Sarajevu, a danas radi kao sudac porotnik u Doboju, objavio je prošle godine kontroverznu knjigu pod naslovom „Sarajevski kazani smrti“ u kojoj iznosi primjere dvostrukih standarda prilikom izricanja presuda na vojnim suđenjima.

Mikerević kao primjer navodi jednog bosanskog Srbina, vojnika vojske Republike Srpske, koji je proglašen krivim za “izdaju zemlje” i osuđen na smrt, da bi mu presuda kasnije bila preinačena na 20 godina zatvorske kazne. Na drugoj strani, bošnjački čuvar u pritvoru “Ramiz Salčin”, koji se iživljavao nad zatvorenicima, dobio je samo godinu dana zatvora. Mikerević tvrdi da je oba ova slučaja u Sarajevu vodio sudac Salem Miso.

Mikerević je napustio sud 1995. godine i kasnije zauvijek odselio iz Sarajeva zbog, kako ih je nazvao, etnički motiviranih odluka protiv Srba, koje su izricali Miso i sudija vojnog suda Davorin Jukić.

Miso je danas sudija pri državnom sudu i nedavno je osudio Abduladhima Maktoufa na prvom suđenju za ratne zločine u Sudu BiH.

Proljetos je Jukić naimenovan za sudiju pri novoformiranom Vijeću za ratne zločine koje će započeti sa suđenjima na jesen.

Predsjednik udruženja logoraša RS Branislav Dukić kaže da se žalio predsjednici Suda BiH Meddžidi Kreso, da službenici nekadašnjih vojnih sudova ne bi trebali biti imenovan na ovaj sud. Ali, Kreso ga je uvjerila da su sve sudije prošle provjeru prije izbora, dodaje on.

No, Jukić i Miso nisu željeli razgovarati o ovome pozivajući se na zabranu obraćanja medijima koju je uvela predsjednica Suda Kreso. Nakon što je kontaktirana, Kreso je takođe odbila da razgovara.

Međutim, bivši sudija Muhidin Kapo, Bošnjak koji je služio na sarajevskom vojnom sudu zajedno sa Jukićem i Misom, kaže da su obojica dobri suci koji su postupali po zakonu.

Kapo, koga i sam Mikerević opisuje kao jedinog kompetentnog suca u tročlanom sudskom vijeću, kaže da se ponekad nije slagao sa Misinim stavovima i pogledima. Ali, dodaje Kapo, iako Miso ima strožije kriterije, njegove odluke su bile poštene i unutar zakonom predviđenih.

Nakon što je pročitao Mikerevićevu knjigu, Kapo kaže da je većina njegovih kritika upućenih na račun okružnog vojnog suda u Sarajevu ne odgovaraju istini.

Usprkos tome što je Damjanović osuđen na smrt, Kapo tvrdi da su vojni sudovi u stvari spasili optužene, poput Damjanovića i Čirkina, od smrti koja ih je čekala na crtama bojišnice.

Vlado Adamović, sudac pri Sudu BiH za organizovani kriminal koji bi takođe mogao predsjedavati i na suđenjima za ratne zločine, govori o nezadovoljavajućem stanju na okružnom vojnom sudu u Zenici u vrijeme kada je on tamo bio sudija.

„Kada bi neko napravio ozbiljnu analizu presuda na vojnim sudovima, otkrile bi se desetine, možda i stotine grešaka, ne samo u presudama, nego sigurno i u procedurama,“ dodaje on.

Idealna situacija nastala bi kada bi Sud BiH isključio sve bivše službenike vojnih sudova sa popisa svojih sadašnjih sudaca i tužilaca, smatra predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Branko Perić. Ali, tada jednostavno ne bi ostalo dovoljno kvalifikovanih ljudi da radi u pravosuđu.

„Vojni sudovi su bili dio tog sistema (i to radno iskustvo) ne bi trebalo nikoga diskvalifikovati (danas),“ kaže Perić.

Perić dodaje da su VSTV i njegov međunarodni prethodnik pažljivo ispitali profesionalno iskustvo i odluke svih sudija naimenovanih u Sud BiH.

Ali ovo pitanje može postati pravni put da se dovedu u pitanje odluke u budućim suđenjima za ratne zločine.

Josip Muselimović, predsjednik Odvjetničke komore Federacije BiH, tvrdi da bi zatražio izuzeće suca u predmetu gdje on zastupa odbranu, pod uvjetom da zna za njegov angažman na ratnom vojnom sudu.

Iako sličnih ratnih sudbina, život Damjanovića i Čirkin poslije rata krenuo je drugim tokom.

Srbin Damjanović zarekao se da se nikada neće vratiti na svoje ognjište u Vogošći, 10 kilometara udaljenom od Sarajeva, u Federaciji BiH.

Bošnjak Čirkin, ne samo da se vratio u rodno mjesto, Kozarac u Republici Srpskoj, već je danas i član Doma naroda skupštine Republike Srpske.