Mirjan Kupreškić proveo je četiri godine u pritvoru, dok na kraju tužioci Haškog tribunala nisu izgubili slučaj u žalbenom postupku, i on je oslobođen krivice za ratne zločine u Ahmićima, selu nadomak njegovog rodnog grada Viteza u srednjoj Bosni.

Međutim, iako ga je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pustio na slobodu još 2001. godine, njegove komšije, Bošnjaci iz Viteza, ne mogu izbrisati iz sjećanja godine koje je kao optuženik proveo u pritvorskoj ćeliji, i još uvijek doživljavaju ovog četrdesetjednogodišnjeg bosanskog Hrvata kao ratnog zločinca – koji je samo imao dobrog advokata.

Advokati odbrane tvrde da je borba za pravično suđenje optuženim za ratne zločine nezahvalan i slabo plaćen posao.

Tužioci tvrde da je privođenje osumnjičenih za ratne zločine vrlo težak i nezahvalan poduhvat, jer ih policija i svjedoci smatraju herojima umjesto izopćenicima.

Već 10 godina, tri najtraženija čovjeka Haškog tribunala uspješno izbjegavaju hapšenje, ali ne zahvaljujući svojoj lukavosti, već zato što su pod zaštitom policije i vlasti koje bi trebale da ih izvedu pred lice pravde.

Ali tužioci u BiH tvrde da ratni predsjednik Republike Srpske (RS) Radovan Karadžić, njegov vojni zapovjednik Ratko Mladić, te hrvatski general Ante Gotovina nisu jedini optuženi za ratne zločine koji imaju podršku u lokalnim zajednicama. Mnogi od lokalnih policijskih istražitelja, od čijeg će rada zavisiti i uspjeh Tužiteljstva koje sa njima sarađuje, u stvari navijaju za odbranu.

Uz ove i druge pritužbe, bh advokati i tužioci pripremaju se najbolje što mogu za preuzimanje i vođenje predmeta za ratne zločine iz Den Haaga u kome je prije 12 godina uspostavljen Haški tribunal.

Zvaničnici suda najavljuju da, iako će Haški tribunal do 2010. godine okončati i posljednji od svojih visoko rangiranih slučajeva, novo Vijeće za ratne zločine pri Sudu BiH će već od ove jeseni početi sa suđenjima za ratne zločine. I Vijeće će se baviti „vrlo osjetljivim“ slučajevima poput Haškog tribunala. Ostatak predmeta u kojima, prema procjenama, ima oko 5.900 osumnjičenih, završiće u kantonalnim sudovima u Federaciji BiH, okružnim sudovima u RS, te u Okružnom sudu u Distriktu Brčko.

U natjecanju između tužilaštva i odbrane, na prvi pogled izgleda kako su tužioci u prednosti, ali to je samo slučaj sa novoformiranim Vijećem za koji je namijenjeno 22 miliona američkih dolara međunarodnih donacija, iz kojih će se finansirati istrage. Tužioci lokalnih sudova na kojima će većina predmeta biti procesuirana tvrde da će biti preopterećeni.

U međuvremenu, advokati obrane preispituju svoj nezahvalni zadatak.

Advokat iz Sarajeva Branko Marić tražiće da se njegovo ime ne stavi na listu advokata po službenoj dužnosti za slučajeve ratnih zločina na Sudu BiH. Ova suđenja oduzimaju previše vremena za nešto što je beznadežan posao.

Marić je u svojoj karijeri radio na samo jednom slučaju ratnog zločina, i to kad je u Sarajevskom vojnom sudu 1993. branio bosanskog Srbina Sretka Damjanovića, optuženog za ubistva civila. Sjeća se da su kolege advokati bili začuđeni kada su čuli da planira da se posveti pripremama za suđenje.

‘Svi su vjerovali da je on već kriv’ kaže ovaj advokat.

Marić tvrdi da predrasude, po kojima se ljudi odmah smatraju krivima, otežavaju napore da se uradi sve što je moguće da bi se osigurala adekvatna odbrana optuženom.

Advokatske komore oba entiteta su predložile da svi njihovi članovi budu na listi advokata po službenoj dužnosti, koja će biti na raspolaganju novom Vijeću za ratne zločine. Uprkos kratkom roku do početka prvih suđenja ove jeseni, novi Odsjek za podršku odbrani pri Uredu registrara Suda BiH još uvijek nije uspostavio kriterije za izbor advokata po službenoj dužnosti, kaže Rupert Skilbeck, šef ovog odsjeka.

Međutim, mnogi advokati nisu zainteresovani da se njihovo ime pojavi na ovoj listi.

Nisu zainteresovani da brane klijente koji su optuženi za tako gnusne zločine kao što su silovanja i mučenja. Ovakvi slučajevi ih na neki način vraćaju u ratno doba i dovode u poziciju da ih različite zajednice vide ili kao heroje ili kao monstrume.

‘Prije bih mogao braniti neku barabu koja je uzela pušku i ubila nekoga, nego što bih mogao braniti nekoga tko je planirao, osmišljavao i počinio ratni zločin’ kaže mostarski advokat Josip Muselimović. Odbrana takvih optuženika protivna je njegovim principima, kaže i dodaje:

‘Znam da je advokat dužan da pruži obranu bez obzira na dokaze ili javno mnijenje,“ kaže Muselimović. „Ali, ako se to kosi sa njegovim moralnim principima, onda ne mora.“

Mnogi advokati smatraju da se moralna cijena može izjednačiti jedino sa novčanom.

Uprkos dugotrajnom poslu koji zahtijeva odbrana ratnih zločinaca, taj posao se jednostavno ne isplati. Advokati branioci u Haškom tribunalu su ove godine imali na raspolaganju 19 miliona US$. Za usporedbu, prema podacima odjela za finansije Suda BiH, ovogodišnji budžet za advokate po službenoj dužnosti koje imenuje Državni sud BiH za sve slučajeve, iznosi 176,875 US$.

Advokat Anto Nobilo iz Hrvatske, koji je sa kolegom Russellom Haymanom proveo osam godina u Haškom tribunalu radeći na slučaju Tihomira Blaškića, bivšeg generala iz Kiseljaka, kaže da su kao tim zarađivali i do 40.000 KM mjesečno.

Sarajevski advokat Marić tvrdi da je na osnovu predložene tarife Ministarstva pravde FBiH izračunao da će njegove kolege koje budu zastupale optužene za ratne zločine u prosjeku zarađivati oko 660 KM mjesečno, ukoliko budu radili samo na predmetima ratnih zločina.

“Ako to bude tako (u BiH), ljudi će izbjegavati da budu branitelji,” kaže Veselin Londović iz Bijeljine, koji je zastupao osumnjičene Gorana Jelisića, Duška Sikiricu i Momira Nikolića pred Haškim tribunalom.

Predsjednik Izvršnog odbora Advokatske komore RS, Zlatko Knežević, kaže “Ne može od mene niko očekivati da branim ratni zločin i radim za 300 ili 400 KM mjesečno.”

Ta tarifa bi značila da bi advokat trebao raditi istovremeno na nekoliko slučajeva, dodaje Knežević, ali to je jako teško, s obzirom na intenzitet rada u slučajevima ratnog zločina.

Za advokate branioce iz drugih zemalja van BiH, tarifa nije jedini problem.

Advokati čiji se klijenti suočavaju sa mogućnošću da njihovi predmeti budu prebačeni iz Haškog tribunala u novo Vijeće, možda neće biti u mogućnosti da ih zastupaju u BiH.

Prema ugovoru između advokatskih komora Srbije i Crne Gore i BiH, srbijanski advokati mogu raditi u BiH, ali ne mogu biti vođe tima odbrane.

Optuženici Haškog tribunala koje su do sada zastupali advokati iz Hrvatske moraće angažirati nove advokate jer sporazum između BiH i Hrvatske ne postoji.

Čak i ako bi im bilo dozvoljeno da rade u BiH, strani advokati će morati ispuniti za sada neutvrđene kriterije kako bi se našli na listi advokata po službenoj dužnosti Vijeća.

To zabrinjava srbijanskog advokata Branka Lukića koji zastupa Momčila Grubana, jednog od osam optuženih čije slučajeve Haški tribunal još uvijek razmatra za prebacivanje u Vijeće u BiH. Ukoliko Gruban, koji je optužen za ubistva, silovanja i mučenja Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora, bude poslat u Sarajevo, Lukić smatra da bi promjena advokata bila ravna katastrofi.

Novi advokat bi morao početi sve od početka. To znači da bi morao pročitati oko 100.000 stranica transkripata sa suđenja i to brzinom od oko sedam stranica na sat, kaže Lukić.

“To je van pameti,” dodaje.

Slično razmišlja i beogradski advokat Aleksandar Lazarević koji zastupa Savu Todovića, bivšeg zamjenika načelnika logora u Foči, čiji je slučaj Haški tribunal već odlučio da prebaci u BiH. Njegov klijent će se suočiti sa istim problemima ukoliko on ne bude više u mogućnosti da ga zastupa.

Novog advokat će u tom slučaju čekati 20.000 stranica transkripata na engleskom.

‘Oni treba ko magarci da sjede mjesecima u sudnici i slušaju te kasete i ono što se dogodilo na tom suđenju,“ kaže Lazarević. Ti mjeseci, dodaje, učiniće slučaj finansijski neprihvatljivim za nove branioce.

Advokati branioca su frustrirani i raskorakom između budžetskih sredstava između odbrane i tužilaštva. U svim predmetima, uključujući i ratne zločine, državnim budžetom je predviđeno 2.3 miliona KM za tužilaštvo, što je skoro 10 puta više od 283.000 KM, koliko je predviđeno za advokate po službenoj dužnosti.

Lokalna tužilaštva se finansiraju isključivo iz, ionako malih, kantonalnih i entitetskih budžeta.

Tužioci poput Zorana Lipovca, zamjenika glavnog tužioca iz Banja Luke, kažu da će, uz tovar predmeta koji je na putu, njihovi uredski uslovi postati “bukvalno očajni”.

Pojedini od 35 tužilaca u Banja Luci stisnuti su po dvoje u uredu, u kojima nema više mjesta ni za daktilografa. Hodnici su također pregrađeni da bi se dobilo na dodatnom uredskom prostoru.

“Nemamo stolica, a nemamo ni mjesta da ih stavimo,” kaže Lipovac.

U Hercegovačko–neretvanskom kantonu tužioci su bili primorani da koriste svoje vlastite mobitele, jer je telefonska linija bila isključena zbog neplaćanja, kaže glavni kantonalni tužilac Nijaz Mehmedagić.

Sudski vještaci nerado sarađuju sa lokalnim tužiocima, jer postoji rizik da neće biti plaćeni za obavljen posao. 15 slučajeva čeka u uredu medicinskog vještaka na kojima se neće raditi dok tužilaštvo ne izmiri neplaćeni račun od 17.000 KM, kaže Mehmedagić.

Sa istim problem su se nedavno suočili tužioci, kada su svjedoci iz Livna trebali da dođu na suđenje u Mostar.

“Tražili su da im platimo putne troškove,“ kaže Mehmedagić. „Rekli smo da nemamo novca.“

Nakon svjedočenja, policija je morala spriječiti bijesne svjedoke da ne odnesu uredske kompjutere kojima su htjeli namiriti troškove, kaže Mehmedagić.

Ako novac razdvaja tužioce na državnom od onih na lokalnim nivoima, ostali problemi su im zajednički.

Većina tužilaca smatra da je teže pronaći vjerodostojne svjedoke što je slučaj stariji. Ljudi se sele sa starih adresa. Vremenom zaboravljaju ili gube potrebu da svjedoče i sarađuju.

Bivši istražitelj u haškom tužilaštvu Jean Rene Ruez proveo je šest godina istražujući ratne zločine u Srebrenici. On smatra da, kako godine prolaze, postaje sve teže doći do istine. Na primjer, Ruez kaže da je mjesto zločina, koje su istražitelji otkrili 1966. godine, godinu dana kasnije zasijano pšenicom koja je prekrila sve tragove dokaza, i da su tad istraživali ne bi pronašli ništa.

269 tužilaca u BiH, od kojih će neki u narednih par godina raditi samo na predmetima ratnih zločina, imaće pristup svim postojećim dokumentima koje su prikupile njihove kolege u Haškom tribunala.

Ipak, nedostajaće im autoritet Ujedinjenih Nacija.

Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Hagom, kaže da su susjedne zemlje primorane da sarađuju sa Haškim tribunalom, jer iza njega stoje Ujedinjene Nacije. Države imaju obavezu da ustupaju dokumentaciju haškom tužilaštvu i moraju omogućiti pristup svjedocima. Ali, takva obaveza nemaju prema Vijeću BiH.

Tužioci iz BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore su potpisali ugovor o saradnji, ali ostaje da se vidi kako će on funkcionirati u praksi. Ove zemlje nisu potpisale nikakav sporazum o izručivanju optuženih koji imaju dvojno državljanstvo.

Borba između odbrane i tužilaštva oko resursa i nadležnosti trajaće dok se god ne završe suđenja za ratne zločine. To bi moglo potrajati još 30 ili 50 godina, sudeći po međunarodnim i lokalnim zvaničnicima koji su radili na uspostavljanju Vijeća.

“Proći će decenije dok se ovi slučajevi ne riješe,” kaže Marinko Jurčević, glavni tužilac BiH. “Ja ću otići u penziju i doći će neki drugi tužilac…. Ovi slučajevi ne podliježu zastarijevanju.”

Međutim, advokati branioci i tužioci su svjesni praktičnih ograničenja koja sežu izvan zakona.

Za 14 osumnjičenih, koji su bili pod istragom Haški tribunal, na kraju se pokazalo da im odbrana nije potrebna. Umrli su prije nego je tužilaštvo stiglo do njihovog slučaja.