Ako ste jedan od čak 4.500 osumnjičenih za ratne zločine čiji se predmeti trenutno pregledaju u državnom tužilaštvu, završićete u kategoriji „veoma osjetljivih“ ili „osjetljivih“ predmeta, zavisno od težine počinjenog djela.

Da ste upoznati sa situacijom koja vlada u današnjem zatvorskom sistemu u BiH, ostalo bi vam da se nadate da će vaš slučaj biti kvalifikovan kao teži, uprkos razlikama u kaznama koje vas očekuju ako jednom budete osuđeni.

Kantonalni i okružni sudovi, koji će procesuirati većinu predmeta, oslanjaju se na prastari zatvorski sistem.

Kako tvrde sudski i zatvorski zvaničnici, zatvori u Zenici, Foči i, nadaleko poznatoj po prenatrpanosti, Kuli u Istočnom Sarajevu, daleko su ispod evropskih standarda, nedovoljno osvijetljeni i skučeni. U toku suđenja za ratne zločine oni će služiti za pritvor optuženih, a ako budu osuđeni postaće im dom tokom vremena izdržavanja kazne.

Ako se protiv vas podigne optužnica za višestruka ubistva ili silovanja i tužioci procijene da je vaš slučaj važan, bićete smješteni u ganc novu pritvorsku jedinicu državnog Suda sa 21 mjestom, koja se nalazi na samo nekoliko koraka od zgrade novog Suda. Zgrada u koju je uloženo 1.4 miliona dolara međunarodnih donacija, nudi vam vašu sopstvenu „ćeliju“, koja više djeluje kao obična soba, uključujući i televizor u boji.

Razlika između zatvorskih kapaciteta pri novom Vijeću za ratne zločine Suda BiH i kapaciteta dostupnih nižerangiranim sudovima predstavlja samo jedan od problema sa kojima se suočava međunarodna zajednica u najnovijim pokušajima poticanja pomirenja između naroda u BiH.

Osim u nekoliko predmeta u kojima se radi o bivšim visokopozicionarim osobama, novoosnovano Vijeće će od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) preuzeti punu odgovornost za rješavanje zločina iz rata u BiH.

Ovo je jedan iz serije članaka tima novinara iz Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) koji istražuje doprinos Vijeća procesu pomirenja u BiH.

Nema nikakvih mjesta – pogotovo ne mjesta koja iole pristojno izgledaju – za prihvat osumnjičenih prije i za vrijeme suđenja, ili za smještaj osuđenika, od kojih bi neki mogli dobiti i do četrdeset godina zatvorske kazne.

Bosni i Hercegovini nedostaje državni zatvor. U stvari, domaći zvaničnici su već izjavljivali da bi međunarodna zajednica, odlučna u namjeri da zatvori haški tribunal, trebala izdvojiti 20 miliona eura kako bi se ova ustanova izgradila do 2006. U ovom trenutku to izgleda malo vjerovatno.

Ili da upotrijebimo riječi glavnog tužioca, Marinka Jurčevića, koji je skeptično izjavio: ‘Častit ću vas ručkom, ako se to desi.’

Umjesto toga, zvaničnici iz pravosuđa očekuju da će se državni i mjesni sudovi u BiH suočiti sa potencijalnih 4.500 predmeta, koji su posljedica brutalnih borbi od prije jedne decenije.

Evo kako izgleda siva slika bosanskohercegovačkog zatvorskog sistema:

• Entitetska Ministarstva pravde imaju u svojoj nadležnosti 14 zatvora, i to osam u Federaciji i šest u Republici Srpskoj (RS), sa ukupnim kapacitetom od oko 2.600 kreveta. Trenutno, 2.579 kreveta je popunjeno, dok su neke od ustanova zaista pretrpane.

• Trenutno je u pritvorskoj jedinica, koja je izgrađena u krugu Suda BiH uz pomoć donacije od 1,4 miliona dolara, smješteno 13 pritvorenika, a ukupno može primiti 21-og pritvorenika.

• Jedini zatvor visoke sigurnosti nalazi se u Zenici u 120 godina staroj i djelimično oštećenoj zgradi. Raspolaže sa 750 mjesta. Direktor Hidajet Jabandžić izjavio je da u zatvoru trenutno boravi 11 ratnih zločinaca, od čega 4 Srbina, jedan Hrvat i šest Bošnjaka.

• Osim pritvorske jedinice pri državnom Sudu, ćelije ni u jednoj drugoj zatvorskoj ustanovi ne zadovoljavaju ni minimum evropskih standarda u pogledu čistoće, osvjetljenja, ventilacije, kao i odredbi koje se odnose na spavanje, odmaranje i ličnu higijenu.

• Za razliku od haškog tribunala koji može poslati zatvorenike na izdržavanje kazne u zatvore na području deset evropskih država, u skladu sa odredbama ugovora Ujedinjenih nacija, BiH nema ugovore sa susjednim zemljama ili zemljama Evropske unije o prihvatu zatvorenika.

Prije godinu i po, Evropski odbor za sprječavanje torture i nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja objavio je izvještaj o očajnim uslovima koji vladaju u BiH zatvorima, te u pritvorima unutar zatvora i policijskih stanica. U izvještaju se navode primjeri nasilja nad zatvorenicima i loših životnih uslova, naročito u zgradama koje potiču iz Austro-ugarskog perioda. Upravnici zatvora tvrde da je postignut napredak od vremena objavljivanja izvještaja.

Pomoćnik Federalnog ministra pravde Rešad Fejzagić negira da su uslovi u državnim zatvorima jednoobrazno loši, ali priznaje da su prepunjeni. U mnogim zatvorima se dešava da se u jednoj ćeliji guraju po četiri, pet ili šest zatvorenika. Gužva u zatvoru u Sarajevu je, kako kaže, dosegla kritični nivo.

No, dodaje on, sama tvrdnja da su ukupni kaciteti u zatvorskom sistemu pretrpani ne oslikava pravo stanje stvari. Naime, s obzirom da zatvoreni muškarci i žene ne mogu dijeliti iste prostorije, pojedina odjeljenja ostaju poluprazna, dok su druga pretrpana.

Vlado Đerek iz Kreševa upoznao se sa stanjem u zatvorima u Sarajevu i Busovači, prilikom posjeta pritvorenom bratu Mati tokom suđenja za ratne zločine. Presuda Mati Đereku još uvijek nije postala pravosnažna, što mu otežava mogućnost da govori za javnost, ali je njegov brat izjavio: „Sve smo mu od kuće nosili da jede. Da nismo, on bi crk´o u zatvoru. Fitnes, TV – takva prava imaju samo one velike face. A obična raja? Njima se, ako se čuvari izjutra nakostreše, ukine i šetnja”.

Prema riječima pomoćnika ministra pravde u RS-u Mladena Mandića, zatvor u Foči može primiti još 200 ili 300 pritvorenika dok čekaju na suđenje za ratne zločine. Međutim, Ratko Lalović, inspektor zadužen za izvršenje krivičnih sankcija u RS-u, kaže da se to može desiti jedino ako se popravi paviljon oštećen u ratu, što košta oko milion KM.

Uslovi su teški i u zatvoru na Kuli u Istočnom Sarajevu, izjavio je direktor Ljubo Badnjar, ali ne tako loši kao što su bili do prije godinu dana. ‘Imali smo spavaonice sa 40 ili 50 kreveta u svakoj. Morali smo nešto uraditi. Podijelili smo spavaonice, tako da je sad u svakoj najviše šest kreveta. Obojili smo zidove. Obezbijedili četiri obroka dnevno’ kaže i dodaje: ‘Ni sada nije dobro.’

41-godišnji Branko iz Milića u RS, koji je u Kuli odležao četiri od ukupno sedam godina kazne za ubojstvo susjeda kaže da se sjeća vremena kada je po 20 zatvorenika spavalo u jednoj sobi. U toku posljednje godine situacija se popravila, dodaje Jolović.

Na stranu kakvi su uslovi u zatvoru, činjenica da se radi o ustanovi poluotvorenog tipa predstavlja sigurnosni problem za zatvorenike osuđene zbog ratnih zločina, tvrdi direktor. Ova činjenica je još više dobila na težini kada je sredinom juna ove godine 41-godišnji Željko Milovanović pobjegao iz zatvora.

Hrvatska traži Milovanovića, porijeklom iz Belog Manastira pored Osijeka, koji pored njenog, posjeduje i državljanstvo Srbije i Crne Gore. On je u Hrvatskoj osuđen u odsustvu na četiri godine zatvora zbog držanja arsenala oružja u podrumu kuće. Zbog drugih krivičnih dijela potjernice za njim su raspisale i Mađarska i Srbija i Crna Gore, ali on je uspio da pobjegne iz zatvora u Kuli tako što se provukao kroz otvor u kupatilu.

Sve ovo je jako daleko od pritvorskih prostorija na koje su naviknuti optuženi za ratne zločine u Hagu. Mirjan Kupreškić, koji je proveo više od četiri godine u zatvoru u Ševeningenu prije nego je oslobođen po svih tačkama optužnice i vraćen u Vitez, ima sljedeće zamjerke: Vrata njegove sobe su bila ofarbana u iritirajuću crvenu boju i nije bio naviknut na hranu koja je služena. ‘Recimo, naprave šniclu i onda stave ananas na nju’ žali se on.

No, njegova haška ćelija, veličine četiri puta dva metra (8 kvadratnih metara), opremljena je televizorom u boji, mokrim čvorom i tušem, ormarom i policom za knjige pored prozora. Mogao je da izlazi u šetnju, koristi prostore za rekreaciju, te, ako želi, i sam sebi da kuha.

U novoj pritvorskoj jedinici Suda u BiH, osumnjičeni mogu očekivati veće prostorije, od 13 kvadratnih metara, klimatizirane, sa mokrim čvorom, tušem, radnim stolom, ormarom, televizorom u boji i prozorom.

Smještaj osumnjičenih različitih nacionalnosti u takvom okruženju skoro da nije izazivalo probleme, za razliku od zatvora u BiH, gdje između neprijateljski nastrojenih zatvorenika koji borave u pretrpanim i neuslovnim zatvorima znaju izbiti sukobi. Dodajte još nekih dvadesetak osuđenika za ratna nedjela i situacija bi mogla postati još užarenija.

Nakon što je haški tribunal nedavno objavio video snimak srpskih vojnika koji muče i ubijaju Bošnjake u Srebrenici, došlo je do nasilja između zatvorenika različitih nacionalnosti u zatvoru u Zenici.

Zatvorski zvaničnici su saopštili da su Bošnjaci Nedžad Fetahović i Jasmin Herceglić napali i pretukli Srbina Vlastimira Pušaru i Hrvata Ivana Bakovića. Dva napadača su odvojena od ostalih zatvorenika, dok je Pušarin advokat zatražio da se njegov klijent premjesti u drugi zatvor do isteka njegove kazne.

Ni jedan zvaničnik s kojim je Centar za istraživačko novinarstvo razgovarao nije mogao ponuditi rješenje na pitanje o tome gdje će BiH tačno smjestiti osumnjičene tokom suđenja i osuđene za ratne zločine.

‘Mislim da će biti problema’ izjavio je državni ministar pravde Slobodan Kovač. ‘To je razlog da se svaki ministar pravde zabrine.’

Amerikanac Michael Johnson, registrar državnog suda i međunarodni zvaničnik zadužen za kontrolu novoformiranog Vijeća, dijeli Kovačevu zabrinutost. Iako registrar zajedno sa Kovačem radi na iznalaženju sredstava za izgradnju državnog zatvora, ovaj proces neće biti završen na vrijeme da bi olakšao teret suđenja za ratne zločine koji nose entitetski zatvori, potvrdio je Johnson.

Ali, dodaje Johnson, Vijeće za ratne zločine, koje je finansirano na međunarodnom nivou ne može se baviti ovim problemom.

„To je rezultat neuspjeha da se zatvor izgradi godinama ranije,“ kaže Johnson.

„Ako (novi zatvor) ne bude ubrzo izgrađen ili ako se uopšte ne izgradi, to bi moglo dramatično uticati na kredibilitet i efikasnost državnog suda u očima građana BiH,“ tvrdi Johnson.

Jedno od optimističnijih gledišta je ono da na kraju neće biti toliko ljudi za procesuiranje kao što se to čini na prvi pogled.

Jurčević smatra da će samo neke od prijava, protiv gotovo 10.000 osoba osumnjičenih za ratne zločine u BiH, a koje su pod istragom pravosudnih organa, dobiti svoj epilog kroz optužnice i suđenja. Neke od navoda predstavljaju samo još jedan od rezultata etničkih pritisaka na policiju kako bi se optužio što veći broj pripadnika i jednog i drugog i trećeg naroda. Nisu sve optužbe zasnovane na vjerodostojnim dokazima i mnoge će biti odbačene od strane državnih i entitetskih tužilaštva, zaključuje Jurčević.

Objavljeno: 7.7.2007. godine