Niko ne želi da rastjera ulične prodavače

Foto: CIN

Nakon što joj je muž prije dvije godine izgubio posao, Subha Mujčinović je znala da će morati uraditi sve što je u njenoj moći da bi pomogla svojoj porodici.

Od tada, jedini izvor prihoda za njenu porodicu u Visokom je ono što Subha zaradi prodajom svježeg sira na ulici pored sarajevske pijace Markale.

Svaki put kada tridesetsedmogodišnja Mujčinović uđe u voz za Sarajevo, svjesna je da će prekršiti zakon nelegalnom prodajom hrane za koju nije utvrđeno da li je zaražena ešerihijom koli ili nekom drugom bakterijom. Iako pretpostavlja da će imati problema sa policijom, ona zna da njena porodica zavisi od nje i zato ne želi odustati od nezakonite prodaje.

Nakon rata, ilegalna ulična prodaja u BiH doživjela je procvat. (Foto: CIN)

Ulična prodaja u BiH često je posljedica poslijeratnog siromaštva, tvrde inspektori i predstavnici policije. Građanima su još uvijek u živom sjećanju četiri duge ratne godine kada je vladala nestašica hrane.

Niko nije ni razmišljao o bakterijama u vrijeme kada su se sretnima smatrali oni, koji su mogli pojesti paštetu od leće i kvasca, burek napravljen od konzerviranog mesa neprijatnog mirisa koje ni mačke nisu htjele da jedu, ili 30 godina star proteinski keks pristigao iz američkih vojnih rezervi koje datiraju iz vijetnamskog rata.

Danas, kada je prošlo više od deset godina nakon rata, lanci velikih supermarketa u Bosni i Hercegovini nude gotovo sve ono što su oni koji su u BiH živjeli između 1992. i 1995. godine mogli samo sanjati.

Međutim, prema podacima Svjetske banke, 50 posto bosanske populacije živi u siromaštvu. Ovi građani i dalje kupuju hranu na ulici samo zato što je jeftina.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu kupio je 13 uzoraka mladog sira, kajmaka i pavlake sa pijaca u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

U mliječnim proizvodima su pronađene bakterije tipa ešerihija koli, proteus i druge. (Foto: CIN)

Analiza namirnica je izvršena u laboratoriju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu. Deset uzoraka je pokazalo visoko prisustvo bakterija koje mogu izazvati trovanje hranom.

Ko je nadležan

Mnogi se slažu da nezakonita ulična prodaja predstavlja problem, ali čini se da niko ne pokazuje želju da to stanje promijeni. Tržišni inspektori sa uzbuđenjem govore o tome kako su ulični prodavači ruglo pred očima turista i građana, te da njihovi proizvodi predstavljaju opasnost po zdravlje, posebno na ljetnim vrućinama.

U isto vrijeme, svoju pasivnost pravdaju činjenicom da Zakon o inspekcijama nije ilegalnu trgovinu stavio pod njihovu nadležnost.

Niko ne garantira da je hrana koju prodaju ulični prodavači sigurna za upotrebu. (Foto: CIN)

‘Ne da nećemo i da ne možemo da to radimo, nego zašto da radimo tuđe poslove?’, pita se Midhat Pašić, načelnik tržišne inspekcije Kantona Sarajevo, koji tvrdi da policija, sanitarna i veterinarska inspekcija hoće da prisile tržišnu inspekciju da čuva ulicu.

Pašić smatra da problem nelegalne ulične prodaje treba riješiti veterinarska inspekcija. Međutim, Hasan Džinić, prvi čovjek sarajevske kantonalne veterinarske inspekcije, kaže da bi policija trebala prva nešto uraditi u vezi s uličnim prodavačima.

Upitan šta radi kada vidi ulične prodavače, Džinić odgovara: ‘Zovnem policajca koji obično stoji preko puta i promatra kako se hrana prodaje na ulici.’

Iako se ulična prodaja smatra gradskim ruglom, nadležni ne rade ništa da je spriječe. (Foto: CIN)

Jasmin Idrizović, načelnik Prve policijske uprave u Sarajevu pod čijom su nadležnošću turistima najzanimljivije općine Stari grad i Centar, također tvrdi da nelegalna ulična prodaja nije u njihovoj nadležnosti.

Kaže da zakon ne dopušta policiji da zaplijeni robu od nelegalnih prodavača i jedino što mogu je da ih otjeraju. Idrizović se pita na šta bi ličile policijske stanice kada bi se u njih donosila roba koja se oduzima od nelegalnih prodavača.

Priznaje da njegovi policajci ne idu u akcije sprečavanja ulične prodaje svaki dan.

‘Radimo ih povremeno, ad hoc, po potrebi’, kaže on i objašnjava kako je policija te aktivnosti preuzela na sebe zato što inspekcija neće.

Ulične bitke

Kantonalna vlada, policija i pet ministarstava krenuli su krajem 2003. godine u ozbiljan obračun sa prosjačenjem, skitnjom i uličnom prodajom. Pašić je postavljen na čelo tima sa zadatkom da zaustavi uličnu prodaju.

‘Ja sam imao strašne probleme. Niko nije htio da odrađuje prljave poslove, odnosno da radi na ulici. Nisam imao podršku’, kaže Pašić. Njegov tim nije uspio i danas više ne postoji.

Iako svi upozoravaju na opasnost koju može izazvati hrana koja se prodaje na ulici, niko ne želi preuzeti odgovornost da se ona spriječi. (Foto: CIN)

‘Svi su se izvukli – i policija i komunalna i sanitarna i veterinarska inspekcija. Na kraju je ostala samo tržišna’, kaže.

Pašić dodaje da je ‘agonija’ trajala do 1. januara ove godine, kada je uveden porez na dodanu vrijednost (PDV).

Tvrdi da su inspektori bili prezauzeti osiguravanjam poštovanja propisa za PDV da bi se bavili nelegalnom prodajom.

Jedan od razloga zbog kojih inspektori neće da se suprotstavljaju uličnim prodavačima je zato što ponekad to nije nimalo jednostavno. U policijskim izvještajima stoji da su između 2003. i 2005. godine razljućeni ulični prodavači tri puta fizički napali tržišne inspektore. U augustu 2004. godine, kada su inspektori u pratnji 20 do 30 policajaca napravili raciju, jedan od uličnih prodavača razbio je staklo na službenom vozilu tržišne inspekcije.

Pašić tvrdi da napadi na inspektore nisu ništa neobično. ‘Kad idete u akcije ne znate šta vas sve može potrefiti. To je ipak ulica’, kaže on. Pašić ipak priznaje da je sretan što nije svaki dan u kontaktu sa nelegalnim prodavačima.

Fatima Alić iz Sarajeva kaže da svake sedmice kupuje sir od uličnih prodavača sa Markala. Ne boji se trovanja, jer kako kaže, uvijek kupuje od istog prodavača i tvrdi da se do sada nije otrovala.

Na trotoarima, ispod nadstrešnica, danas se može kupiti gotovo sve. (Foto: CIN)

‘Ne pada mi na pamet da isti sir u gradskoj tržnici platim marku više’, kaže Alićeva.

Eniz Čolaković, specijalista za higijenu i zdravstvenu ekologiju u Zavodu za zdravstvo u Mostaru kaže da je hrana na ulicama sumnjivog kvaliteta zbog porijekla, načina skladištenja i transporta.

‘To je hrana koja ne ispunjava ni minimum higijensko-tehničkih uvjeta za promet’, tvrdi Čolaković i dodaje kako trgovci ne nose pregače, kape i rukavice, te da u preko 90 posto slučajeva nisu nikada izvršili sanitarne preglede.

Ulični prodavači tvrde da su njihovi proizvodi sigurni.

Iako svi tvrde da paze na higijenu, gotovo nijedan prodavač ne nosi pregaču, zaštitnu kapu ili rukavice. (Foto: CIN)

Subha Mujčinović kaže da veterinar pregleda njene krave svakog mjeseca i da joj nikada niko nije vratio mlijeko.

Ona svake sedmice putuje od Porječana kod Visokog do Sarajeva noseći od 10 do 15 kilograma mladog sira koji prodaje za 2,5 do 3 KM po kilogramu. Ista vrsta sira u gradskoj tržnici košta 4 KM.

‘Ljudi koji prodaju na ulici su nelegalna konkurencija onima koji prodaju legalno’, kaže direktor JKP ‘Tržnice’ Suljo Džafo. On bi volio kada bi policija bila efikasnija. ‘To vam je igra mačke i miša’, kaže Džafo.

Ulična prodaja se može riješiti

Sarajevska pijaca ‘Hepok’ uspješan je primjer sprečavanja ulične prodaje. Policijske patrole u službenim vozilima su nekoliko dana dežurale pored pijace, dok nelegalni ulični prodavači na kraju nisu odustali.

Idrizović spominje i druge uspjehe, kao što su Gimnazijska ulica, Ferhadija i pijaca na Ciglanama, koje su i deceniju nakon rata bile poznate po improvizovanim uličnim štandovima na kojima se moglo kupiti sve, od jaja do namještaja.

‘To smo doveli u red tako što smo ubacili u pijacu naše ljude u civilu’, kaže Idrizović i napominje kako su te akcije urađene u saradnji sa tržišnom inspekcijom.

U strahu od policije, ulični prodavači hranu sakrivaju ispod automobila, u blizini auspuha. (Foto: CIN)

Tokom 2004. godine na području Prve policijske uprave policajci su zajedno sa inspektorima 293 puta tjerali nelegalne prodavače.

U 2005. godini izvedeno je 205 zajedničkih akcija, dok su za prvih pet mjeseci ove godine policajci i inspektori zajedno izveli samo devet akcija. Policija krivi inspektore za pad broja zajedničkih akcija.

Po izjavama zvaničnika Prve policijske uprave, od 2004. oni nisu primili ni jedan pisani zahtjev od strane sanitarne ili tržišne inspekcije da pokrenu zajedničku akciju na sprečavanju ulične prodaje. ‘Mi pojavu uličnih prodavača ne možemo iskorijeniti ali je možemo smanjiti na minimum. Ja bih volio da mi inspektori dođu svaki dan i da traže asistenciju policije za svoje akcije’, tvrdi Idrizović.

Subha Mujčinović kaže da često ima posla sa policijom. Objašnjava kako svaki put kada prodaje sir otjeraju i nju i ostale prodavače, ali ove neprijatnosti doživljava kao dio posla i ne buni se.

‘Nikada me nisu prijavili’, kaže Mujčinovićeva ‘i nikada nisam morala platiti kaznu.’