Kada je Opština Velika Kladuša 1986. godine oduzela kuću i zemljište Ahmetu i Šefiku Ćufuroviću zbog proširenja kamenoloma na lokalitetu Hajrat, braća su se pobunila jer nisu dobila obećanu naknadu. Nakon što su se bezuspješno žalili raznim službama, sve su nade položili u zakon i podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši.

Od tada predmet je prošao kroz najmanje šest sudova i napokon stigao do Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (BiH). U međuvremenu zemljom je prohujao rat, raspala se jedna, a nastala druga država.

Ustavni sud BiH donio je konačnu i obvezujuću odluku 15. februara 2007. godine, gotovo 21. godinu nakon početka procesa. Kao što su braća Ćufurović i očekivali, Sud je zaključio da se ovdje radi o povredi prava na pristup sudu i donošenju sudske odluke u razumnom roku, te je sudu u Velikoj Kladuši naložio hitno donošenje odluke. Sud je krajem maja 2007. godine odgodio donošenje konačne odluke. Pet mjeseci kasnije Ahmet je preminuo, a predmet još nije okončan.

Možda je primjer braće Ćufurović ekstreman, no čak i da istu takvu tužbu podnesu danas, nema garancije da bi njihov predmet bio okončan za manje od decenije, kažu mnogi od četrdesetak sadašnjih i bivših sudija, registrara, pravnika i drugih korisnika sudova sa kojima su razgovarali novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva.

Ogroman pritisak na Ustavni sud

Ustavni sud BiH je najviša pravosudna institucija u državi. Njegova glavna zadaća je osigurati da entitetske i državne vlasti djeluju u skladu sa Ustavom. Međutim, dvadesetak ustavnih predmeta, koliko Sud u prosjeku primi godišnje, obuhvata tek mali dio njegovih aktivnosti. Od 2005. do 2007. godine Sud je primio 9.987 predmeta, od čega su samo 63 predmeta (0,63 posto) zahtijevala ocjenu ustavnosti. Ostalo su bile apelacije (žalbe) na odluke nižih sudova.

Na hiljade ovakvih predmeta pristiže svake godine i opterećuje kapacitete Suda do krajnjih granica. Upućeni u rad Suda kažu da ovoliki broj predmeta onemogućava sudije – i pravne savjetnike koji za njih pripremaju predmete – da se u potpunosti posvete svom osnovnom zadatku – ocjenjivanju ustavnosti zakona i odluka.

‘Postoji opasnost da apelacioni predmetu zatrpaju Sud’, kaže profesor David Feldman, jedan od tri međunarodna sudca u Ustavnom sudu BiH. Kaže da je rastući broj neriješenih predmeta problem broj jedan za Sud.

Rajko Kuzmanović, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (RS) i bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda RS kaže da se Sud ‘utopi u svakodnevicu i onda se pitanja koja su bitna i zbog kojih je Sud i osnovan jednostavno fizički ne mogu stići. Ustavne sudije se pretvaraju u činovnike, a to nije dobro.’

Prema članu VI Ustava BiH koji je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, primarna obaveza Suda, koji se sastoji od devet članova, je da podržava Ustav. S jedne strane, Sud je nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja između dva entiteta, ili između BiH i jednog ili oba entiteta, te između institucija BiH.

Sa druge strane, Sud donosi konačnu odluku o svim apelacijama na presude bilo kojeg suda u BiH u kojima se utvrdi povreda prava zagarantovanih Ustavom. Najveći broj predmeta odnosi se na povredu ljudskih prava. Sud je 2007. godine primio oko 3.500 predmeta, koliko i 2006. godine, znatno više nego u 2005. godini, kada je primio oko 2.700. Sud je na početku 2008. godine imao 4.582 neriješena predmeta. Ovo je jedan od razloga zašto rješavanje apelacija može potrajati između 18 i 24 mjeseca. Pravni stručnjaci kažu da većina ovih predmeta nisu vrijedni pažnje najvišeg suda.

‘Cilj nam je da se u roku od 12 mjeseci izjasnimo o predmetu’, kaže Feldman, no Sud sve više i više odstupa od tog roka.

‘Mi imamo apelaciju na sudske troškove od 132 KM i to tebi dolazi’, kaže bivši generalni sekretar Ustavnog suda BiH Dušan Kalamber. ‘Ona je dopustiva, jer je u roku, a ti moraš nju obrađivati i gubiš vrijeme zbog 132 KM.’

Za donošenje odluke o ocjeni ustavnosti nekada je potrebno i duže vremena, ali ne zbog velikog broja predmeta, već zato što su ovi predmeti mnogo složeniji i često traže opširnu prepisku sa drugim državnim institucijama, kažu uposlenici suda. Sudije i pravni savjetnici kažu da se predmetima koji dolaze na ocjenu ustavnosti daje prioritet i da ne čekaju u istom redu sa hiljadama žalbi. Ali, svih 18 pravnih savjetnika priprema obje vrste predmeta i iste sudije ih razmatraju i između sebe raspoređuju teret. Apelacione predmete razmatra Vijeće petorice, kojeg čine sudije iz BiH. Odluke u ustavnim predmetima donosi svih devet sudija, uključujući i tri strana.

Kuzmanović kaže da bi se moglo desiti da se slučajevi koji u sebi nose povredu ljudskih prava rješavaju veoma brzo, što bi moglo dovesti do grešaka i propusta. Dodaje da se mnoge zemlje suočavaju sa istim problemom.

Ogromna većina apelacija su neuspješne. Prema evidenciji dosadašnjih predmeta Sud je kršenje ljudskih prava utvrdio u manje od pet posto ukupnog broja apelacija.

Sudija Ustavnog suda Federacije BiH (FBiH) Kasim Trnka ima slično mišljenje. Kaže da se sada u svijetu vode velike rasprave o tome kako pronaći balans između zaštite ljudskih prava i davanja mogućnosti Sudu da vrši selekciju predmeta.

Upućeni u rad Ustavnog suda BiH kažu da može proći i 10 godina prije nego što građani dobiju privilegiju da njihov slučaj razmotre njegove sudije, jer svaki predmet mora proći proceduru pred redovnim sudovima. Predmeti sa opštinskih sudova moraju proći kroz kantonalne i Vrhovni sud FBiH, a sličan sistem postoji i u RS-u. Svaki od ovih sudova i sam nosi teret neriješenih predmeta što dodatno usporava cijeli proces.

Advokati kažu da osjećaju obavezu da se žale Ustavnom sudu. ‘Neću da propustim priliku da odbranim klijenta ako mogu’, kaže advokat iz Bijeljine Slobodan Cvijetić.

Donedavno, čak i oni apelanti čije je apelacije Ustavni sud na kraju odbijao kao nedopustive, morali su čekati da saznaju lošu vijest. Prolazilo je tako godinu ili više dana prije nego žalba koja nije upućena u zakonskom roku ili ne ispunjava neke druge osnovne preduslove dođe na razmatranje.

Sud je nedavno poduzeo korake da smanji pritisak koji stvaraju manje važni predmeti. Od početka 2008. godine, stručni saradnici iz novoosnovanog Odjeljenja za ocjenu dopustivosti po skraćenom postupku odbacuju one apelacije koje ne zadovoljavaju osnovne tehničke kriterije.

Zvonko Mijan, vršilac dužnosti registrara Ustavnog suda BiH kaže da je novo odjeljenje ostvarilo dobre rezultate uklonivši stotine neprihvatljivih apelacije po kratkom postupku. ‘I ono što je najvažnije je da ljudi, građani, ne čekaju po godinu ili dvije da saznaju da im je predmet odbačen iz formalnih razloga.’

Međutim, neki pravnici i analitičari žele korjenite promjene.

Da li osnovati novi sud ili osloboditi postojeće?

Odgovori stručnjaka na pitanje kako riješiti problem velikog broja apelacija koje opterećuju rad Ustavnog suda BiH i omogućiti njegovim sudijama da se posvete svojoj primarnoj dužnosti – radu na ustavnim predmetima – mogu se podijeliti u dvije kategorije: u prvoj su oni koji kažu da je neophodno osnovati novi sud koji bi preuzeo postojeće predmete, dok drugi smatraju da je dovoljno popraviti postojeći sistem.

Branko Perić, bivši predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, koje imenuje i razrješava dužnosti sudije i tužioce u svim sudovima u BiH, izuzev ustavnih sudova BiH i entiteta, te odlučuje o pritužbama na njihov rad kaže da bi za apelacije trebali biti nadležni vrhovni sudovi entiteta.

‘Ustavni sud može da poništava odluke redovnih sudova, i to se tretira kao nadležnost Ustavnog suda’, kaže Perić. ‘Nije normalno da je tako. To nigdje nije standard u svijetu.’

Njegov stav podržava predsjednica Ustavnog suda BiH Hatidža Hadžiosmanović-Mahić. Ona kaže da bi se Sud isključivo trebao baviti ustavnim pitanjima u državi.

‘Ali Ustav nam je dao i apelacionu nadležnost. To je nešto strašno. Zato je ovakav priliv predmeta’, kaže Hadžiosmanović-Mahić.

Drugi se zalažu za osnivanje vrhovnog suda BiH koji bi rješavao apelacije na odluke nižih sudova.

‘Ja bih inače priželjkivala, inače sam uvijek priželjkivala, bez obzira na naš taj priliv, vrhovni sud BiH“ kaže Hadžiosmanović-Mahić. ‘Pored civilnog, krivičnog i upravnog odjeljenja, bilo bi još jedno: apelaciono odjeljenje, pa neka ono rješava apelacije. Neka se to izbije iz nadležnosti Ustavnog suda BiH.’

Ćazim Sadiković, bivši potpredsjednik Ustavnog suda BiH, kaže da je BiH jedina zemlja u Europi koja nema vrhovni sud na državnom nivou.

‘To znači da država ima invalidan pravosudni sistem, što znači da nema pravosuđe koje odgovara modernim potrebama društva i čovjeka. Dakle u tom smislu smo u srednjem vijeku.’

Omer Ibrahimagić, bivši predsjednik Ustavnog suda FBiH kaže da Ustavom nije predviđeno osnivanje Vrhovnog suda BiH, ali da to nije nesavladiv problem. ‘Mimo Daytona formiran je državni sud i formirano je državno tužilaštvo.’

Sutkinja Ustavnog suda BiH Valerija Galić kaže da je apelaciona nadležnost bitna i ne želi da je oduzmu Ustavnom sudu.

‘Jeste da to opterećuje rad i podrazumijeva rješavanje velikog broja predmeta, ali radi cjelokupne zaštite ljudskih prava mislim da je to jako bitno’, kaže ona.

Sevima Sali-Terzić, viša pravna savjetnica u Ustavnom sudu BiH i jedan od kandidata na nedavno završenom izboru sudije ovog suda kaže da vjeruje da bi se broj apelacija upućenih Ustavnom sudu smanjio kada bi niži sudovi bili efikasniji, te da bi se tako riješilo problem njegove preopterećenosti. U tom slučaju bi se pojednostavila procedura, izvršila unutrašnja reorganizacija i iskoristili postojeći kapaciteti. Sud bi trebao pružiti dodatno usavršavanje za pravnike i ostale koji odlučuju koje slučajeve Ustavni sud treba prihvatiti, kaže Sali-Terzić.

Omogućiti Sudu da se neometano bavi ustavnim predmetima uskoro će postati još nužnije budući da će ‘ured pod vodstvom Evropske unije zamijeniti Ured visokog predstavnika, što znači da će Ustavi sud biti jedini arbitar u nesuglasicama između različitih nivoa vlasti’, izjavio je u maju visoki predstavnik Miroslav Lajčak.

Ignorisanje odluka Ustavnog suda

Analitičari kažu da velik broj primljenih predmeta nije jedini problem sa kojim se suočava Ustavni sud BiH. Neke odluke, pogotovo one koje uključuju uticajne političare ili vladine institucije optužene za kršenje ljudskih prava, ostaju u ladicama Tužilaštva BiH.

U posljednje tri godine, od 6.269 odluka koliko je Sud donio, njih 20 nije provedeno.

Primjera radi, u tri odluke iz 2006 godine (AP 1226/05, AP 129/04 i AP 228/04) Ustavni sud je naložio Vijeću ministara BiH, vladama entiteta i Brčko distrikta da provedu odredbe Zakona o nestalim licima BiH. Apelacije je podnijelo 475 lica koja su izgubila svoje bližnje tokom ratnog sukoba u BiH. Sud je donio odluku da oni imaju pravo na informacije o sudbini članova njihovih porodica.

Naime, godinama ignorisanim Zakonom iz 2004. godine je predviđeno osnivanje Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH i Centralne evidencije nestalih lica u BiH. Fond je trebao pružiti finansijsku pomoć porodicama nestalih, dok je Centralna evidencija trebala objediniti entitetske evidencije o nestalim.

U svojoj Odluci, Ustavni sud BiH je jasno definisao korake koje zvaničnici trebaju poduzeti. Predstavnici Suda i Tužilaštva kažu da u ovom slučaju ništa nije učinjeno.

Prema Krivičnom zakonu BiH, neizvršenje odluke Ustavnog suda je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Kada Sud ocijeni da je prošao rok za izvršenje odluke on donosi rješenje o neizvršenju koje prosljeđuje ga glavnom tužiocu Tužilaštva BiH. Tužilac je obavezan ovo rješenje tretirati kao krivičnu prijavu.

Glasnogovornik Tužilaštva BiH kaže da u ova tri slučaja optužnica nije podignuta imajući u vidu uopštenost rješenja Ustavnog suda BiH. Naime, u rješenjima suda se okrivljuju institucije, a ne političari na čelu tih institucija.

Upućeni u rad Suda kažu da je ironično da ovaj sud donoseći odluku u predmetima kršenja ljudskih prava i sam krši ljudsko pravo na suđenje u razumnom roku.