Potrošači u BiH su nezaštićeni

Foto: CIN

Vraćajući se iz škole prije tri godine, sedamnaestogodišnji Salmin Osmanović je naručio porciju ćevapa u fast foodu ‘Alf’ smještenom u naselju Vojničko polje u Sarajevu. Ovaj obrok zamalo je završio kobno.

Uz mučninu i groznicu, na nateklom Salminovom tijelu pojavile su se crvene i bijele fleke. Ukućani su ga odveli u hitnu pomoć gdje mu je dijagnosticirano teško trovanje hranom. Sljedećih nekoliko dana proveo je kod kuće uzimajući isključivo lijekove i tekućinu.

‘Mi se nismo nikome žalili’, kaže Osmanović, ‘jer nismo ni znali kome da se žalimo.’ Članovi njegove porodice vlasniku restorana su rekli šta se desilo. On se izvinio i ponudio besplatan obrok, što je Salmin odbio i nikad više nije jeo u tom restoranu. Međutim, nijedan inspektor nije ispitao šta se desilo.

Nezadovoljni potrošači ne mogu očekivati pomoć od vladinih, niti od nevladinih organizacija. (Foto: CIN)

Zaštita potrošača u BiH u praksi je i dalje uglavnom iluzija. Stručnjaci tvrde da ova država ima gotovo idealne zakone o zaštiti potrošača, a postoji i više od deset udruženja koje zaštitu potrošača navode kao svrhu svog postojanja.

Međutim, kad se udruženja ili građani i požale, inspektori rijetko reaguju. Čak i kada dođe do akcije, niži sudovi su toliko preopterećeni da je nerijetko potrebno tri ili četiri godine da bi se slučaj priveo kraju. Zbog svega toga, čak i građani koji znaju svoja prava misle da je uzaludno boriti se za njih.

Iz bh. udruženja za zaštitu potrošača tvrde da se suočavaju sa finansijskim problemima, kao i da građani nisu dovoljno informisani o njihovom radu.

Penzionisani šezdesetšestogodišnji ekonomista Mehmedalija Krađalić, sekretar Udruženja za zaštitu potrošača Zeničko-dobojskog kantona pune je tri godine pritužbe građana primao na vlastiti kućni broj, jer udruženje nema telefonsku liniju. Ali i on odustaje.

Udruženja za zaštitu potrošača nemaju novac ni kadrove da pomognu građanima da riješe probleme. (Foto: CIN)

‘To mi je dojadilo’, kaže Krađalić. ‘Ljudi su mahom neupućeni i u nedoumici. Ljudi više ne znaju kome da se obrate’, dodaje on.

Fadila Hadžić, jedan od osnivača Kluba potrošača Mostar, kaže da je telefonska linija na koju su građani mogli prijaviti probleme isključena 2001. godine zbog nedostatka novca.

Građani Jajca su također prepušteni sami sebi, tvrdi šezdesetdevetogodišnji Safet Ribić, predsjednik Udruženja proizvođača i potrošača Jajce.

‘Odmah da vam kažem’, kaže on, ‘… malo je onog što možemo uraditi.’ Sugrađani ne dolaze u prostorije udruženja, ali mu se požale na ulici i u kafani.

‘Svi smo kokuzi’, žali se Željko Bodul, predsjednik upravnog odbora općinskog udruženja potrošača ‘Narcis’ iz Zenice. Do sada je udruženje od općine i kantona dobilo novac za dijeljene letaka o deklaracijama na hrani.

Potrošači treba da obrate pažnju na higijenu radnika, na primjer kada radnik dodiruje hranu bez korištenja rukavica, i da se požale vlasniku radnje. (Foto: CIN)

Kada se ljudi žale na kvalitet hrane, predstavnici udruženja obično razgovaraju sa vlasnikom prodavnice koji je tu hranu prodao, a onda slučaj prijavljuju inspektorima.

Dragan Petrović, sekretar udruženja Pokreta potrošača Republike Srpske, kaže da je njegovo udruženje izdalo brošuru o pravima potrošača, ali da ne može zaista zaštititi potrošače.

‘Kad nam se obrate građani, mi to uglavnom pokušavamo dogovoriti s trgovcem, a samo 10 posto slučajeva završi kod inspektora’, kaže on.

Čak i kada potrošači ulože pritužbu, inspektori obično ne reaguju, a sudovi su prespori. (Foto: CIN)

Miroslava Jakovljević, predsjednica Kluba potrošača Banja Luke se žali na nedostatak saradnje sa inspekcijama. Kaže da ih je tokom 1998., 1999. i 2001. godine dva puta kontaktirala pismeno i sedam puta usmeno, uglavnom zbog lošeg kvaliteta mesnih proizvoda i isteklih rokova upotrebe. Pisani odgovor nikada nije dobila.

Novoosnovanom Savjetu potrošača Bosansko-podrinjskog kantona Goražde sedmično se obrati oko 5 potrošača, kaže predsjednik Murat Rašidović, šezdesetogodišnji pravnik u penziji.

Udruženje se u takvim situacijama prvo pokuša dogovoriti sa trgovcem da kupcu vrate novac. Ako im to ne uspije, prijava se prosljeđuje inspektorima ili tužilaštvu. Ovo udruženje uglavnom pokušava da sarađuje sa inspektorima.

Udruženje ‘Plava sfera’, osnovalo je 18 građana iz oba entiteta prije dvije godine. Prema riječima predsjednika Ljube Janjića udruženje opstaje zahvaljujući donacijama iz privrednog i vladinog sektora. Ova grupa koristi potrošače da bi ocijenila higijenu tržnih centara, vrši edukaciju potrošača o navikama u kupovanju, te je pokrenula telefonsku liniju na koju se građani mogu javiti, kao i web stranicu.

Od februara ove godine imali su 37 pritužbi na hranu i sve su ih proslijedili inspekciji. ‘Prema tvrdnjama inspektora, zna se desiti da se jedan predmet 3 do 4 godine vuče na sudu’, dodaje Janjić.

Amer Fazlibegović, koji je radio na obuci bh. udruženja za zaštitu potrošača tokom projekta Evropske komisije kaže da sva ta udruženja treba da zajednički nastupaju.

Udruženja potrošača trebaju sarađivati kako bi ostvarili zajednički cilj – sigurnu hranu za potrošače. (Foto: CIN)

Kako kaže, u ovom trenutku se radi uglavnom o udruženjima koje vode stariji volonteri, pokušavajući da opstanu bez finansijske podrške i dugoročnog planiranja.

Zakon o zaštiti potrošača u BiH koji je usvojen sredinom 2002. godine predvidio je osnivanje Vijeća za zaštitu potrošača, objašnjava Fazlibegović. Vlasti su vijeće imenovale tek novembra 2004. godine, a ono je do danas malo postiglo, tvrdi Fazlibegović.

Udruženja potrošača u BiH su prije dvije godine donijela odluku da se ujedine u Savez potrošača BiH, ali je do sada sve ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Ipak, Savez ima svog glasnogovornika, Gordanu Bulić.

Bulić priznaje da u BiH postoje mnoga udruženja koja postoje samo na papiru, među njima i Udruženje za zaštitu potrošača Kantona Sarajevo.

Iako dobro zvuči na papiru, Zakon o zaštiti potrošača nije moguće primijeniti. (Foto: CIN)

Na čelu tog udruženja je Mesud Lakota, koji kaže da nije neobično da se udruženja međusobno kritikuju. Svi se bore za iste donacije, ističe on.

Za razliku od situacije u BiH, Jadranka Kolarević, predsjednica udruženja ‘Potrošač’ iz Republike Hrvatske, kaže da njena država ima jasan plan osiguranja zaštite potrošača. Udruženja mogu dobiti sredstva ako podnesu dokaze o prethodnim postignućima. Udruženje ‘Potrošač“ ima dvadesetak savjetnika za tržište i električnu energiju. Do sada su izdali četiri brošure, a telefoni im ne prestaju zvoniti.

Kolarević kaže: ‘Mi dnevno možemo primiti 30 telefonskih poziva. Možemo uticati i utičemo.’

Lakota za BiH kaže: ‘Mi stalno gasimo požare tamo gdje bukne požar, a nikako da to jednom za svagda sistemski riješimo.’

image_pdfPreuzmite PDF verziju ovog članka