Blage kazne za nasilje u porodici

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Kada je 2003. godine Branko Dobranić osuđen za seksualno zlostavljanje dvije maloljetnice sa kojima je u krvnom srodstvu, mogao je dobiti strožiju kaznu da sud nije uvažio olakšavajuće okolnosti.

Sudsko vijeće, kojim je predsjedavala sudinica Spomenka Tešanović, uzelo je u obzir to što se nezaposleni četrdesettrogodišnjak iz Gacka korektno ponašao tokom suđenja i što je zamolio za oproštaj. Utvrđeno je i da zlostavljane djevojčice rastu i da više nisu u opasnosti, pošto su njega privlačile dok su bile mlađe.

Slučajevi porodičnog nasilja u BiH se rijetko prijavljuju, kažu predstavnici policije i nevladinih organizacija. Ali, kao što pokazuje slučaj Dobranić, čak i kada žrtve na suđenju ispričaju šta se desilo, to ne mora značiti da će naići na razumijevanje.

U obrazloženju presude sudskog vijeća stoji: ‘U seksualna djela je uključena njegova seksualna devijacija – pedofilstvo za koje je sigurno da se više neće ponoviti s obzirom da djeca rastu.’ Vijeće Okružnog suda u Trebinju došlo je do zaključka da jedna od djevojčica ‘već ima konture odrasle djevojke i sve fizičke karakteristike žene, pa će ta njegova sklonost i potreba za seksualnim zadovoljenjem kod djece nestati.’

Dobranić u Kazneno-popravnom zavodu u Foči izdržava kaznu od 15 godina. Ovo je, prema riječima aktivistica ženskih nevladinih organizacija, više nego što nasilnici inače dobijaju. Ali, ne treba izgubiti iz vida da je on osuđen za djela seksualnog zlostavljanja dvije maloljetnice, fizičkog maltretiranja supruge, te nelegalnog posjedovanja oružja. Policija je u njegovoj kući pronašla eksploziv i automatsku pušku sa više od 200 metaka.

Viši asistent na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu Azra Hadžajlić-Dedović smatra da istražni organi ‘banaliziraju problem nasilja’. U svom istraživanju porodičnog nasilja otkrila je da se slučajevi ‘odrađuju’ zbog norme i bez razmišljanja o posljedicama koje ostaju kod žrtava.

Kazne su slične težine u cijeloj zemlji, jer se sudije ugledaju jedni na druge. Uglavnom se radi o kaznama od dvije do pet godina, koje su prema Hadžajlić-Dedović ‘čisti nonsense’.

Ona se nada da će sudije i tužioci shvatiti da je problem nasilja iz privatne sfere prešao u javnu.

‘Nisam kriv’, rekao je Dobranić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu.

Priznao je da je djevojčice dodirivao, ali samo kao znak pažnje, te da nikada nije tukao ni maltretirao svoju ženu.

‘A to, ponekad je istučem kaišem, to nije ništa’, kaže. ‘Znate, ono kaišem, k’o da istučeš dijete, nije to ništa.’

Dobranić je nekada radio u Upravi prihoda u Dubrovniku. Iz Dubrovnika je 1990. godine, pred početak rata u Hrvatskoj, izbjegao u okolinu Gacka.

Podaci sa Osnovnog suda u Nevesinju iz 2001. godine pokazuju da je Dobraniću još tada suđeno za porodično nasilje. Sud je ustanovio da je ženu i djecu tukao kaišem, što je po zakonu bio prekršaj, ali, kazna koju su mu dodijelili bila je neprimjereno blaga. Dobio je sedam mjeseci uslovno i bilo mu je naloženo da se liječi od alkoholizma.

Mirjana Dobranić nije željela da razgovara o ovome slučaju. CIN ne objavljuje imena maloljetnih osoba koje su žrtva seksualnog nasilja.

Priča je izašla na vidjelo kada je rodbina Dobranića prijavila policiji. Njegova žena posvjedočila je pred sudom da je zadnjih pet godina bio najgori period u njihovom braku, ispunjen premlaćivanjem i uvredama. Izjavila je da je trpila nasilje zato što je muž prijetio da će ubiti i nju i njihovih četvoro djece. Zbog toga se i plašila da ga prijavi policiji.

Dobranićeva supruga je također posvjedočila da je nakon jedne tuče pobjegla kod familije u Srbiju, ali se kasnije vratila.

Direktor Centra za socijalni rad u Gacku Ranko Mastilović rekao je da misli da bi najbolje bilo da slučaj Dobranić ostane skriven od javnosti jer u protivnom ‘to bi značilo da ta porodica ponovo preživljava traumu.’ Mastilović još kaže: ‘A i mala je sredina, ljudi bi svašta pričali.’

Ovakav stav, međutim, odgovara nasilnicima. Šutnjom se štiti ime i reputacija nasilnika poput Dobranića.

Mara Radovanović, pravnica i potpredsjednica ženske nevladine organizacije ‘Lara’ iz Bijeljine, ne dijeli Mastilovićevo mišljenje. Ona kaže da se identitet žrtava mora zaštititi, ali i dodaje da će se stvari početi mijenjati tek kad se bude otvoreno pričalo o ovakvim užasnim slučajevima.

Blago kažnjavanje dio je sveprisutne prakse potcjenjivanja ozbiljnosti problema nasilja u porodici, smatraju aktivistice. Radovanovićeva kaže da se vlasti ‘olako’ odnose prema svojim obavezama da zaustave porodično nasilje, a koje su prihvatile potpisavši konvencije UN-a.

‘Država je obavezana’, kaže ona, ‘da stvori uslove da se takve stvari ne događaju. Znači, država je dužna i da radi na edukaciji institucija koje se bave ovim pitanjem, da zakonski uredi ovu oblast, kao i da obezbijedi finansijska sredstva.’