Proizvodnja ferosilicija u jajačkoj fabrici Elektrobosna-N (EB-N) opasan je posao, jer se radi sa materijalima na visokim temperaturama. Prije rata, međutim, radnici su se barem mogli osloniti na činjenicu da će im rukovodstvo osigurati najbolju zaštitnu opremu u skladu sa strogim pravilima o sigurnosti na radnom mjestu.
Ali, radnici tvrde da su se nakon rata, zbog neprovođenja mjera zaštite na radu, u fabrici često dešavale nesreće. Ostavljenim bez odgovarajućih zaštitinih rukavica i odijela, radnicima nije preostajalo ništa drugo nego da ih sami nabavljaju. Čak i kad bi dobili nešto od opreme, ona bi obično bila neodgovarajuća, kažu oni.
Inspektor za zaštitu na radu Srednjobosanskog kantona Adnan Adžemović nedavno je izvršio, uviđaj nakon što je jedan radnik ostao bez ruke. ‘Pregledao sam opremu. Tražio sam da vidim da li je izvršen periodični pregled mašina, instalacija, gromobrana… Ustanovio sam da ga nije bilo’, kaže Adžemović. Dodao je da povrijeđeni radnik nije prošao ni kroz opću obuku o zaštiti na radu.
Ne želite propustiti naše priče?
Prijavite se na newsletter.
Ne želite propustiti naše priče?
Prijavite se na newsletter.
Adžemović u decembru 2005. godine izdaje rješenje kojim nalaže poslodavcu da u roku od dvadeset dana ispravi sve uočene nedostatke. ‘Izvršio sam kontrolni pregled i ustanovio da menadžment Elektrobosne-N nije ispoštovao taj rok. Nakon toga sam podnio prekršajnu prijavu federalnom ministarstvu pravde’, kaže Adžemović. On je u prijavi naveo da Elektrobosna-N nije obavljala periodičan pregled mašina, instalacija i opreme, te da nije vršena obuka radnika o zaštiti na radu. Adžemović u prijavi također navodi da preduzeće nije utvrdilo koja su radna mjesta posebno rizična, a radnici koji na njima rade nisu upućivani na periodične ljekarske preglede.
Anto Đeno, bivši direktor proizvodnje u Elektrobosni-N, potvrdio je da se u ovom preduzeću nisu poštovali standardi zaštite na radu. Radnici su radili u gotovo neizdrživoj koncentraciji silikonske prašine zbog čega su mnogi od njih imali problema sa disanjem, kaže on.
Đeno kaže da je Elektrobosna-N donijela pravilnik o zaštitnoj opremi 1998. godine. On je nalagao da oštećena radna odijela budu zamjenjena novim, no to se u praksi rijetko događalo. Ukoliko bi im progorile duge zaštitne rukavice, radnici su bili prisiljeni da rade u kratkim. Đeno objašnjava da se cijena zaštitnih odijela u tom periodu kretala između 60 i 200 KM, dok je cijena rukavica bila od 8 do 10 KM.
Radnik Elektrobosne-N Ivica Blažević prije dvije godine doživio je nezgodu radeći u kratkim rukavicama. Blažević također kaže da je mjesecima ranije tražio da mu se dodijele obučeni radnici, a na sam dan nesreće požalio se i Đeni. Prilikom otvaranja peći opržila ga je smjesa rastopljenog metala. Blažević kaže da se sve moglo izbjeći da je imao kvalifikovane kolege, ispravno crijevo i zaštitnu opremu.
‘Radnici su radili u lošim uvjetima i bez zaštitnih sredstava’, kaže Saša Tepić, bivši direktor prozvodnje. ‘Nije bilo šljemova, radilo se sa cipelama čiji đonovi izgaraju, a često su dolazili i u tenama, običnim hlačama i bluzama na posao.’
Tepić dodaje da su radnici u blizini peći radili sa masnim rukavicama. ‘To je kao da dolijevate ulje na vatru’, kaže on.
Đeno se više putao dopisima obraćao upravi preduzeća navodeći uvjete koje trebaju ispuniti kako bi fabrika radila u skladu sa propisima. ‘Dopise sam slao direktorima Elektrobosne-N. Uvijek su mi odgovarali: sad će. Ukoliko ne bih dobio od direktora ono što sam tražio, onda bih pisao Nadzornom odboru. Stalno sam radnicima govorio da paze na sebe i kolege i da su oni na prvom mjestu, pa tek onda posao’, kaže Đeno.
Kako tvrdi penzionisani radnik Luka Matekalo, prije rata je Zakon o zaštiti na radu u potpunosti poštovan. Radnici su noslili azbestna odijela koja su redovno mijenjana svakih šest mjeseci, zajedno sa cipelama i štitinicima za prsa. ‘Bilo je opreme za bacanje’, kaže Matekalo.
Zvaničnici Elektrobosne-N odbili su da razgovaraju sa novinarima CIN-a.
