U protekloj godini javni zdravstveni sistemi u Federaciji BiH i Republici Srpskoj potrošili su sumu od gotovo milijardu KM, koja je najvećim dijelom došla iz doprinosa poreznih obveznika, koji su upućivani na trinaest različitih zdravstvenih fondova u oba entiteta i Distriktu Brčko.

Većina novca koji su zdravstvenim institucijama obećali fondovi zdravstvenog osiguranja i vlade nikada nije stigla. Bolnice i klinike su prepuštene same sebi da se bore za preživljavanje.

U međuvremenu, osigurani pacijenti plaćaju milione u vidu neevidentiranog mita i poklona, očajnički pokušavajući da si osiguraju minimalne standarde liječenja u sistemu koji sve lošije funkcioniše.

Liječnici, pacijenti, medicinske sestre, direktori bolnica i tužioci posmatraju zdravstveni sistem iz svojih perspektiva. Međutim, čini se da se svi slažu da je sistem postao nemoguć za upravljanje, skandalozno rasipan i krajnje opasan po pacijente.

Tokom četiri sedmice tim od 9 novinara Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu posjećivao je bolnice i klinike i razgovarao sa ljudima koji tamo rade, kao i sa pacijentima.

Ovaj projekt zaista je njihova priča.

Prošlog augusta Dragana Vuleta se vratila u bolnicu u Prijedoru zbog druge operacije. Medicinska sestra je pripremala dvadesetsedmogodišnju gospođu Vuletu za ginekološki postupak kad je u salu ušao doktor i rekao da nema hirurškog konca.

Rekao je da mu treba 150 KM za operaciju, Vuleta je kasnije navodno izjavila policiji. Vuleta je, kako kaže, predložila da on ipak uradi operaciju, a da će mu ona platiti sutradan, što je doktor odbio.

Suprug gospođe Vulete otišao je očajan kod svog šefa da posudi novac kako bi se operacija mogla uraditi narednog jutra. Šef je pristao da mu posudi novac pod uvjetom da pozovu policiju, rekla je Vuleta tokom razgovora. Novac je navodno isplaćen sljedećeg jutra i operacija je obavljena. Međutim, policija je označila novčanice, rekao je Vukašin Kondić, tužilac iz Prijedora.

Večer ranije, kada je suprug zatekao Draganu sa licem otečenim od plača, bio je veoma ljut. Ovaj bračni par iz sela Srednja Marićka kod Prijedora ima sedmogodišnje dijete. Dragana je nezaposlena (ali je zdravstveno osigurana preko Biroa za zapošljavanje), a njen muž radi u vojsci na određeno vrijeme. Za ovaj mladi bračni par 150 KM koje su trebali platiti za medicinske usluge, pored redovnog zdravstvenog osiguranja, predstavljalo je dosta novca.

Nakon operacije, Vuleta je, kako kaže, izbjegavala bolnicu čak i kada je ponovo ostala u drugom stanju. Jednostavno je izgubila povjerenje u zdravstveni sistem.

‘Sreća pa nisam imala nikakvih komplikacija u trudnoći, ali i da sam imala, ne bih otišla u prijedorsku bolnicu’, tvrdi ona.

Kad je tog jutra policija upala u njegovu ordinaciju, šef hirurgije u bolnici u Prijedoru doktor Mladen Stojnić odmarao se na kauču od, kako je kazao, posebno teške operacije. Trenutak prije, nastavlja on priču, suprug gospođe Vulete ostavio je novčanice na njegov sto i otišao prije nego je Stojnić stigao ustati i vratiti mu novac. U tom momentu je policija ušla na vrata.

Stojnić, koji čvrsto poriče optužbe da je tražio ili primio novac, suočava se sa mogućnošću da postane prvi doktor osuđen za primanje mita od kraja rata do danas, navode tužioci. Suđenje bi trebalo uskoro započeti.

Mjesečna plaća šezdesetogodišnjeg hirurga, koji u slobodno vrijeme obrađuje porodičnu zemlju, iznosi 580 KM, a sa dežurstvima 1.100 KM.

Kolege su mi kazali kako misle da su mi policija i pacijent sve to smjestili, kaže Stojnić.

‘Ima kolega koji uzimaju (novac)’, kazao je Stojnić u intervjuu novinarima CIN-a. ‘U Banjoj Luci neki traže dvije i po hiljade maraka po operaciji. Ja nikad ništa nisam naplatio, ali ako neko nešto da – uzmem.’

Njegov sin je liječnik, urolog, a kćerka diplomirani farmaceut. Stojnić kaže kako je razočaran mlađim kolegama koji padaju u iskušenja zbog mita, jer se oni više koncentriraju na novac nego na zdravstvenu zaštitu.

‘Sada bi doktori htjeli odmah stan, dobra kola, itd.’, kaže Stojnić. ‘Imam ja jednoga mladog kolegu koji je kupio novi (luksuzni) auto. Malo mi je to previše pohlepno od njih, iako se smatra da se doktoru treba dati novac.’

Stojnić je poput mnogih drugih liječnika koji smatraju da uzimanje novca od zahvalnog pacijenta, prije ili poslije pružene pomoći, nije podmićivanje, koje oni inače osuđuju. Prema riječima liječnika koji su ovakvog mišljenja, prihvatanje poklona je tradicija koju oni ne moraju prekinuti ako pacijenti nastave nuditi takve poklone.

Međutim, i zakon i kodeks liječničke etike jasno naglašavaju da se liječničko tražene bilo čega mimo plaće i satisfakcije za obavljeni posao smatra krivičnim djelom ili razlogom zbog kojeg liječnik može izgubiti dozvolu za rad.

Shodno tome, tužilac iz Prijedora može posmatrati navode iz predmeta ‘Stojnić’ na samo jedan način. Za tužioca Vukašina Kondića, optužba da je operacija odgođena zbog neplaćanja je mnogo ozbiljnija od pitanja običaja ili tradicije.

Život pacijenta može biti doveden u pitanje, smatra Kondić, koji je u prethodnih devetnaest godina, prvo kao sudija, a potom kao i tužilac, radio na najmanje 10.000 pravnih predmeta.

Kondić, koji je oženjen i ima jedno dijete, kaže kako od njegove porodice niko nikada nije tražio mito. Međutim, tradicija je našla svoj put i do Kondića. Nakon jedne lakše operacije, kako kaže, platio je liječniku piće.

Tužioci mogu sebi priuštiti luksuz da etiku zdravstva posmatraju kroz prizmu zakona. Međutim, to nije slučaj sa upravnicima zdravstvenih ustanova.

Direktori klinika i bolnica sagledavaju zdravstveni sistem sa više strana, premda su oni ne samo upravnici nego i liječnici.

Doktor Alija Strika, direktor bolnice u Zenici, je dobro poznati radiolog koji je rendgenski aparat zamijenio za ‘glavobolje’ koje mu se sada redovno serviraju na stolu.

Najsvježiji problem koji se našao na tom stolu došao je sa ginekološkog odjela, kada je anonimna pacijentica optužila doktora da joj je tražio 300 KM mita. Strika, koji u bolnici radi već 14 godina, veoma je odlučan u namjeri da svoje osoblje natjera da se pridržavaju visokih standarda medicinske etike.

Na jednoj strani dr. Strika, četrdesettrogodišnji rođeni Zeničanin, mora da se suoči sa kolegama koji moralno upitne navike i običaje smatraju tradicijom, dok s druge strane, mora da se bavi pacijentima koji se boje poduzeti zakonske akcije protiv doktora.

Prije nego je Strika stigao proslijediti pismo anonimne pacijentice policiji, pacijent je potpisao izjavu kojom povlači optužbe za primanje mita protiv doktora. Strika je potom samoinicijativno podnio tužbu kod tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona i saopćio im ime pacijenta. Po riječima glavnog tužioca Murisa Hadžiselimovića policija sada istražuje slučaj.

U vrijeme kada je Strika došao na poziciju direktora, njegov najveći problem nije bila medicinska etika. Kao i ostali direktori zdravstvenih ustanova koje su intervjuisali novinari CIN-a, i on kaže da je novca bilo tek toliko da se bolnica ne zatvori. Bolnica je bila u dugu od dva miliona KM, kaže Strika.

Ali godinu i po nakon što je preuzeo mjesto direktora bolnice, dug se prepolovio, kaže Strika.

Zdravstveni sistemi Federacije BiH i Republike Srpske nisu bili te sreće. Prema finansijskim izvještajima Fonda zdravstvenog osiguranja za 2003. godinu javna i privatna poduzeća duguju milione KM fondovima zdravstvenog osiguranja Federacije BiH i Republike Srpske po osnovu obaveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje uposlenika koji se odbijaju od plaće.

Revizorski izvještaji ukazuju da niko zapravo ne zna koliki je dug prema fondovima zdravstvenog osiguranja i da troškovi nisu knjiženi na odgovarajući način.

Strika i direktori drugih institucija u oba entiteta bore se sa deficitom. Lanac dugovanja pruža se od neplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, zdravstvenih fondova i vladinih budžeta koji ne uplaćuju obećana sredstva do klinika i bolnica koje nisu u stanju platiti svoje račune.

Direktori poput Strike nekako ipak iznađu način da naprave pozitivne pomake. Tokom mandata smijenio je 12 šefova odjela i pet puta povećao budžet za hranu namijenjenu pacijentima.

Neki medicinski radnici koji su navikli na ‘neobavezniji način rada’ nisu zadovoljni promjenama, dodaje Strika.

Međutim, Strika se posvetio budućnosti bolnice.

‘Ja sam dijete ove bolnice’, kaže Strika, koji je čitavih 14 godina svoje karijere proveo u zeničkoj bolnici.

Željka Milanković već 27 godina posmatra zdravstveni sistem sjedeći uz krevete pacijenata. Četrdesetšestogodišnja glavna medicinska sestra na odjelu za kardiohirurgiju u bolnici u Sarajevu prisjeća se vremena kada su se pacijenti oduživali medicinskim sestrama tako što bi u ormarićima ostavljali voće ili kekse koje ne bi pojeli tokom boravka u bolnici.

Po riječima medicinske sestre Milanković, koncept mita je novum u ovoj zemlji. Držeći korak s vremenom, dodaje Milanković, danas je običaj da se u sobu sestara kradom ostave kafa ili bombonjera.

Mnogi pacijenti moraju sagledati sistem javnog zdravstva izvana, gdje ‘nagrade’ ili ‘mito’ ne bi koristili.

Ljerka Gavez je bolesna.

Ona je osamdesetosmogodišnja umirovljena profesorica komparativne književnosti (rođena u Zagrebu, ali u Sarajevu živi preko pedeset godina) koja živi sama.

Međutim, posljednjih deset godina, kako dublje zalazi u godine, ima ozbiljnijih zdravstvenih problema. Zbog slomljenog desnog kuka i koljena, te oštećenja nerava prisiljena je da kod kuće miruje godinu dana.

Prije rata, kako kaže Gavez, imala je sve, čak i zdravstvenu zaštitu. Sad, kad je stara i neosigurana, najviše što joj zdravstveni sistem može pružiti je pravo na besplatne lijekove, od kojih neke ipak mora platiti. Pošto nema zdravstveno osiguranje, prisiljena je ići kod privatnog liječnika.

Gavez unajmljuje ženu da joj pomogne oko čišćenja i pripremanja jela, kojoj kao naknadu daje polovinu svoje mjesečne penzije od 400 KM.

Ona nije vlasnica velikog stana u centru grada, sa lijepim stvarima iz nekog drugog vremena, tako da ga ne može prodati i na taj način pribaviti nešto novca.

Dok su zdravstveni sistemi u Bosni i Hercegovini u protekloj godini trošili 970 miliona KM, gospođa Gavez je prodavala posljednje stvari koje su joj preostale. Prodala je enciklopedije, umjetničke slike i druge stvari kako bi mogla platiti zdravstvene usluge.

Bh. zdravstveni sistem polako prazni sve njene sobe.

‘Kad mi je najteže, pomislim, šta možeš, imaš svaki dan kruha i nije ti zima!’, tiho kaže gospođa Gavez.