U proljeće 2000. godine, budući premijer Nedžad Branković saznao je lošu vijest. Stan na Ciglanama, u kojem je do tada živio, morao je vratiti bivšem vlasniku. Od tog trenutka pokreće se lavina događaja koji će dovesti do toga da mu Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) kupi stan.
Sedam godina kasnije, Premijer Branković vlasnik je stana vrijednog gotovo 500.000 KM na jednoj od najelitnijih lokacija u Sarajevu. I koliko ga je to koštalo? U certifikatima 900 KM.
U nekoj drugoj zemlji, iznošenje ovakvih informacija u javnosti dokrajčilo bi karijeru svakog političara. Ali, ne i u BiH.
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako se ovako nešto moglo dogoditi. Zato su prikupili desetine ugovora, izvoda iz zemljišnih knjiga, administrativnih rješenja i dokaza o izvršenim plaćanjima. Na osnovu ovih dokumenata, prikupljenih iz različitih izvora, izvršena je rekonstrukcija događaja koji su doveli do kupovine stana. Neki od dokumenata su i dalje uskraćeni javnosti.
Konačni sud o tome da li je zakon prekršen ili ne, daće tužioci Posebnog odjela za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju pri Tužilaštvu BiH. Ovo tužilaštvo vodi istragu protiv bivšeg premijera FBiH i njegovog zamjenika Edhema Bičakčića i Dragana Čovića optuženih da su nezakonito dijelili stanove odabranoj grupi visokorangiranih političara.
U maju 2000. godine, Nada Ludvig Pećar živjela je na Ciglanama, u prekrasnom stanu od 132 kvadratna metra. Zbog zdravstvenih problema morala je otići na liječenje u Sjedinjene Američke Države. Pećar je provela Brankovića kroz stan i kaže kako joj je tom prilikom rekao da mu se taj stan najviše dopao od svih koje je do tada obišao. Branković to negira.
Bilo kako bilo Nadzorni odbor Energoinvesta je donio rješenje kojim je potvrdio da je njihov direktor toliko vrijedan svojoj kompaniji da je zaslužio da dobije stan. Umjesto da mu dodijele jedan od mnogobrojnih stanova koje posjeduju, oni su odlučili da mu kupe novi, iako se firma u tom periodu nalazila u finansijskim problemima.
U isto vrijeme je i Vlada FBiH odlučila da je Branković, ‘njen’ kadar, član parlamenta bez riješenog stambenog pitanja dovoljno vrijedan da je zaslužio da dobije stan. Energoinvest i Vlada su 22. maja potpisali Sporazum o udruživanju sredstava za kupovinu stana. Tog istog dana, Pećar je prodala svoj stan Vladi.
Ugovor koji je potpisan između Vlade i Energoinvesta je neobičan. Prvo, kao zastupnik Energoinvesta pojavljuje se Branković, što je očigledno sukob interesa, iako se u dokumentu nigdje ne spominje da je stan namijenjen njemu. Nije jasno ko je u stvari potpisao ugovor, jer se u potpisu ne navodi niti jedno ime osim Brankovićevog. Drugo, u dokumentu se navodi da orijentaciona cijena po učesniku iznosi ‘cca 150.000 KM’ što je neprecizna brojka za pravosnažni dokument o kupovini u kojoj Energoinvest učestvuje sa 50 posto.
Treće, u jednom od članova ugovora spominje da će se stan voditi u evidenciji Sarajevostana, a da će Vlada FBiH kasnije odlučiti kome će stan ustupiti na dalje korištenje. Inače, nosioci stanarskog prava koji su se vodili u evidenciji Sarajevostana imali su pravo na otkup.
Međutim, pošto je ovaj stan Vlada kupila od privatnog vlasnika, on nije trebao biti uvršen u evidenciju Sarajevostana. Ostaje otvoreno pitanje zašto su Vlada i Energoinvest, nakon što su platili veliku sumu novca za stan, odlučili da ga stave na listu stanova planiranih za otkup. Većina stanova u društvenom vlasništvu koji su se u nalazili u evidenciji Sarajevostana već je bila u procesu otkupa.
Upitan u vezi ugovora u kojem se spominje kao zastupnik Energoinvesta, Branković je odgovorio: ‘Ne znam sve detalje. To je ugovor između Energoinvesta i Vlade.’
Branković je odabrao skupi stan: 264.000 KM plus porez. Prema riječima trgovaca nekretninama, cijena od 2.000 KM po kvadratnom metru koliko je Vlada platila za stan bila je 30 do 50 posto viša od tadašnje tržišne cijene. Drugi stan koji je Vlada kupila tog istog dana, samo nekoliko blokova dalje, plaćen je po cijeni od 1.265 KM po kvadratnom metru.
26. maja, samo četiri dana nakon što su Vlada i Energoinvest dogovorili zajedničku kupovinu stana, tadašnji premijer Edhem Bičakčić dodijelio je Brankoviću na korištenje stan na Ciglanama. To znači da je Branković sam sebe zastupao ispred Energoinvesta, čime je sebi obezbijedio stan.
Tri dana kasnije, Vlada je platila stan vlasnici.
Službenici Vlade nisu završili papirologiju do 4. jula, kada je poslan zahtjev da se imovina unese u sudski registar kao državna imovina. Tog vrelog četvrtka, 6. jula, Branković je potpisao ugovor sa Sarajevostanom o pravu na korištenje stana. Nije morao dugo čekati. Već u utorak, Sarajevostan je izdao rješenje kojim se utvrđuje vrijednost koeficijenta za otkup stana. Dva dana kasnije, Branković je zvanično postao vlasnik stana.
Mnogi bh. građani dobro znaju da ovaj proces može potrajati između dva mjeseca i jedne godine. Papirologija je ogromna. Činovnici traže čas ovo, čas ono rješenje, i čini se da nema kraja cijelom tom procesu.
Nedžadu Brankoviću i njegovoj supruzi Suadi trebalo je sedam dana da sve završe.
Toliko se sve brzo odigralo, da Vlada stan nije stigla ni uknjižiti kao svoje vlasništvo, jer joj je za to trebalo još 13 dana, a u međuvremenu je stan već prodan.
Prema podacima iz sudskog registra, Branković je došao u posjed stana tako što je platio 46.000 KM u ‘certifikatima’, koji su građanima podijeljeni poslije rata. Vrijednost certifikata je u 2000. godini iznosila samo oko 2 posto njihove nominalne vrijednosti, odnosno oko 900 KM. CIN nije pronašao dokumente koji bi potvrdili da je Energoinvest platio svoj dio stana. Novinari su međutim pronašli potvrdu o uplati 264.000 KM i 26.400 KM poreza, koji je izvršila Vlada. Za dodatne informacije su se obratili Energoinvestu.
Tako su bh. poreski obveznici platili najmanje 150.000 KM, a možda čak i do 300.000 KM za stan koji su u svom vlasništvu imali tek jedan mjesec, da bi stan na kraju završio u rukama moćnog političara za oko 900 KM.
Nakon užurbane prodaje i preprodaje, Federalno pravobranilaštvo je u augustu 2000. godine potvrdilo da je sve urađeno u skladu sa zakonom.
Branković kaže da se ne sjeća svih detalja, ali da zna da je sve urađeno po zakonu.
Kada se CIN obratio Energoinvestu, zaposlenici su odgovorili da će razmotriti zahtjev novinara, ali da će im trebati ‘puno više vremena’ da prikupe podatke, pod uslovom da im se to odobri.
Ovo nije prvi put da je Branković bio umiješan u poslove sa nekretninama koji su kasnije došli pod znak pitanja.
Sarajevsko naselje Poljine se nakon rata pretvorilo u bh. verziju Beverly Hills-a, sa luksuznim vilama izgrađenim po željama bogataša. Dokumenti iz Općine Centar pokazuju da je Suada Branković 2005. godine na Poljinama kupila plac od 3 duluma čija je vrijednost tada iznosila oko 62.000 KM. U to vrijeme, Branković je bio ministar saobraćaja i komunikacija FBiH.
Bračni par je 2005. godine na tom placu izgradio komfornu kuću sa voćnjakom i vrtom. Kuća je izgrađena od materijala sa dva objekta koja su tu ranije postojala. Međutim, niti jedan od tih objekata ne nalazi u zvaničnom sudskom registru.
Branković kaže da mu nije trebala dozvola jer je vršio rekonstrukciju kuće.
‘Ta kuća ima adresu, broj… To je rekonstrukcija objekta’, kaže Branković. ‘Kako je opština mogla zakucati na vrata broj? Nijedna kuća gore nije imala građevinsku dozvolu.’
Međutim, problem nezakonite gradnje na Poljinama riješen je prošle godine.
Besim Mehmedić, direktor Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, kaže da je kantonalna skupština dozvolila legalizaciju svih objekata. On se usprotivio toj odluci. Kaže da su zvaničnici morali narediti rušenje svih bespravno izgrađenih objekata i zahtijevati pribavljanje građevinske dozvole. ‘Međutim’, kaže on, ‘za takvo što niko nema hrabrosti i gotovo je sada.’
Kantonalni Ministar za prostorno uređenje Abid Jusić kaže da se zakon ne primjenjuje.
‘Da, po zakonu je [bespravna gradnja] kazneno djelo, ali se ne provodi. Ne znam zašto. Inspektori naprave prijave i niko ne zna gdje one završe’, kaže on.
Jusić kaže da odluka skupštine Kantona nije amnestirala vlasnike bespravno izgrađenih objekata, već je ograničila visinu kazne između 20 i 100 KM.
