Mukotrpan put do privatizacije

Slijed događaja oko privatizacije mostarskog Aluminija odraz je kompleksnost situacije u BiH, i svih nevolja sa kojima se ova zemlja suočila tokom protekle decenije. Pitanje je ko je zaista vlasnik najvećeg bh. izvoznika.

Foto: CIN

Proces privatizacije industrijskog giganta Aluminij d.d. Mostar, koji sa oko 10 posto učestvuje u ukupnom izvozu BiH, od samog početka prate brojne kontroverze.

Neriješena pitanja veličine vlasničkog udjela države, te realne vrijednosti kompanije, iznosa neisplaćenih primanja radnika i stranih ulaganja, gotovo deset godina su onemogućavale postizanje dogovora oko vlasničke strukture ovog preduzeća.

Aluminij je formiran kasnih 1970-ih godina kao rezultat saradnje između Energoinvesta i francuskog aluminijskog giganta Pechinez SA. Prije rata je zapošljavao oko 3.000 radnika. Kao jedna od najmodernijih fabrika u bivšoj Jugoslaviji, Aluminij je imao na raspolaganju obilje jeftine struje i sirovine iz obližnjih rudnika boksita, neophodnog resursa u proizvodnji aluminija. Cijena struje je ključni problem za proizvođače aluminija, jer ona čini jednu trećinu ukupnih troškova proizvodnje.

Ali kraj doba blagostanja za ovo preduzeće dolazi u aprilu 1992. godine, kada je fabrika granatirana sa položaja bosanskih Srba. Uništena je stanica za električnu energiju i dijelovi proizvodnog postrojenja. Prema riječima rukovodstva Aluminija, procijenjena ratna šteta na fabrici je iznosila oko 200 miliona DM.

Fabrika nije bila u funkciji sve do 1997. godine. Iako je veliki broj radnika nastavio da radi u fabrici i tokom tih godina, oko 1.800 bošnjačkih i srpskih radnika otišli su ili su protjerani. Nakon rata nije im dozvoljeno da se vrate na posao.

‘Mi nismo na čekanju. Nismo dobili otkaz. Nama je fizički zabranjeno da radimo u fabrici’, kaže Mujo Hodžić, predstavnik ovih radnika.

Po završetku rata počele su i pripreme za ponovno pokretanje proizvodnje. Tvornica lakih metala (TLM) iz Šibenika je 1997. godine dala Aluminiju kredit u iznosu od 18,8 miliona DM. U stanju haosa i političkih tenzija koje su dominirale poslijeratnom Hercegovinom, preduzeća poput Aluminija djelovala su nezavisno od entitetskih vlasti. Rukovodstvo Aluminija je na svoju ruku procijenilo vrijednost kompanije na 150 miliona DM i na osnovu toga dodijelilo TLM-u vlasničko učešće u iznosu od 12 posto.

Iste te godine kompanija je procijenila da za neisplaćene plate u ratnom periodu duguje radnicima preko 97 miliona DM. Rukovodstvo je dug preračunalo u dionički ulog u iznosu od 65 posto. Dvije godine kasnije, 1999. godine, Aluminij je učinio prvi korak ka privatizaciji podnoseći kantonalnoj Agenciji za privatizaciju izvještaj o stanju vlasništva u kompaniji. Prema tom izvještaju, radnici su dobili oko 65 posto vlasničkog udjela, TLM 12 posto, a ostatak je pripao Federaciji BiH (FBiH).

Iako je bila obavezna da se izjasni o vlasničkoj strukturi kompanije, kantonalna Agencija za privatizaciju to nije učinila. Radnici i menadžment su tu činjenicu kasnije koristili u prilog tvrdnji da je ovakva vlasnička struktura nesporna.

Vlada Alijanse na čelu sa tadašnjim premijerom FBiH Alijom Behmenom je 2000. godine pokrenula aktivnosti na privatizaciji ove kompanije. Prije svega željeli su utvrditi koliki je udio FBiH u kompaniji Aluminij. Behmenova vlada, koja u to vrijeme još uvijek nije imala kontrolu nad većim djelom Hercegovine, smatrala je da je proces arbitraže uz pomoć međunarodne zajednice rješenje.

Arbitraža je trajala od 2002. do 2005. godine i nije dala nikakve rezultate. Na kraju jednog kruga pregovora koji su se vodili tokom 2003. i 2004. godine, kanadska konsultantska kuća Fasken Martineau u zaključku svog izvještaja navodi:

‘Preporučujemo da uključene strane odustanu od nastojanja da se arbitrira njihov spor i umjesto toga usmjere svoje napore i energiju na uspostavu odgovarajućeg političkog okruženja kako bi postigli nagodbu…’

Nakon neuspjele arbitraže vlasničke strukture Aluminija, Vlada FBiH je problem pokušala riješiti političkim putem.

Prema tadašnjem Zakonu o privatizaciji, Vlada nije imala pravo da direktno pregovara sa rukovodstvima državnih preduzeća, pa se u julu 2005. godine pristupilo izmjeni Zakona. Dopune zakona su usvojene godinu dana kasnije.

Na ovaj način zvaničnicima Vlade je omogućeno da u razgovoru sa rukovodstvom kompanije postignu dogovor o vlasničkoj strukturi..

Sporazum kojim je utvrđeno da FBiH i radnici posjeduju po 44 posto vlasničkog udjela a, TLM 12 posto postignut je u novembru 2006. godine.

Vlada je formirala komisiju koja je trebala da pripremi kompaniju za privatizaciju i sastavi tender. Plan je bio da se najveće i najuglednije svjetske kompanije u oblasti proizvodnje aluminija pozovu da dostave svoje ponude.

Nezavisna konsultantska kuća Deloitte iz Zagreba angažovana je kako bi istražila tržište. Deloitte je predložila više kompanija za strateške partnere, između ostalih Rusal, BHP Billiton, Chalco, Rio i Tinto.

Nakon toga je, u decembru 2006. godine, Ministar energije, rudarstva i industrije FBiH Vahid Hećo ustao protiv rada komisije i ponovno vratio cijeli proces na početak, iako je za spomenuti sporazum ranije glasao predstavnik njegovog ministarstva.

Hećo je bio protiv pozivanja izabranih kompanija i predložio je da tender bude javan. On je također promijenio ključni element cijelog procesa kada je postavio zahtjev da se ide sa javnim tenderom u dva kruga ponuda. Hećo je zatražio i da se promjeni vlasnička struktura. Radnici ne bi dobili dionice kojima bi mogli trgovati na berzi, već bi država prodala radnički udio u njihovo ime.

U januaru 2007. godine predsjednik komisije koja je trebala pripremiti dokumentaciju za privatizaciju iz protesta je podnio ostavku.

Nakon toga komisija sa novim predsjednikom dodala je i jedan neuobičajen kriterij čime je otežala izbor najboljeg ponuđača. Dodatni bodovi su predviđeni za one kompanije koje su ranije poslovale sa Aluminijem, te imaju poslovno iskustvo sa BiH. Ovaj kriterij bi mogao dovesti do eliminacije većine kompanija koje je Deloitte predložio.

Iako još nije završen proces privatizacije, mnogi sumnjaju da će biti okončan sa uspjehom. Nedostatak transparentnosti mogao bi privatizaciju Aluminija obilježiti kao najkontroverzniju u bh. historiji.