Muhidin Hasukić iz Gračanice se već deset godina budi u 4 sata kako bi svojim mušterijama na brčanskoj pijaci Arizona dovezao svježu salatu i mladi luk. Ovaj četrdesetčetverogodišnji veletrgovac ne žali se na radno vrijeme ili slabu zaradu, on se teško miri sa načinom na koji se uništava roba koju ne uspije prodati.

Huskić i njegove kolege trgovci tokom ljetnih vrućina odlažu palete propalog voća i povrća na obližnjem smetlištu.

Zdravstveni zvaničnici upozoravaju da ovakvo uništavanje hrane može dovesti do širenja zaraznih bolesti, ali on i drugi trgovci nemaju sigurne alternative.

U Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedna spalionica kao ni groblje za životinje, u kojima bi se na ekološki siguran način uništila hrana ili leševi životinja koji predstavljaju opasnost po zdravlje stanovnika.

Državni inspektori i sami priznaju kako moraju improvizirati prilikom uništavanja robe, za koju su analizom utvrdili da je neispravna, te da su takvi standardi daleko ispod onih koji se koriste u razvijenim zemljama.

Jedina prijeratna bh. kafilerija za neškodljivo uništavanje otpada nalazila se u sklopu nekadašnje brčanske kompanije ‘Bimeks’, koja se bavila i preradom mesa. Ovu, ratom uništenu kompaniju, kupio je prošle godine biznismen Dragan Čičić, koji se u budućnosti želi baviti preradom plastike, a ne mesa.

Svi se slažu da je novac glavna prepreka zbog koje BiH još uvijek nema prijeko potrebnu spalionicu, ali nije napravljeno ni osnovno istraživanje koje bi pokazalo koliko bi ona koštala.

Zoran Đerić, novoimenovani zamjenik direktora Agencije za sigurnost hrane u BiH, rekao je da izgradnja spalionice košta oko milion maraka. Jozo Bagarić, direktor Ureda za veterinarstvo BiH, smatra da je potrebno obezbijediti oko 10 miliona maraka.

U Hrvatskoj postoje dvije spalionice. Mate Brstilo, direktor Ureda za veterinarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske, kaže da izgradnja ovakvih objekata može stajati između 15 i 20 miliona eura.

Sve dok se u BiH ne otvori spalionica, inspektori će se snalaziti kako znaju i umiju.

‘Ako se, na primjer, pronađe velika količina kutija keksa, zapremine metar sa metar, sa isteklim rokom trajanja, dovoljno je isjeći ta pakovanja i posuti ih sa deterdžentom za suđe. Nakon toga se kaže poslodavcu da ga odveze u kontejner’, kaže Senada Garić, šefica pododjela za inspekcije Vlade Distrikta Brčko.

Nedavno je veterinarska inspekcija Kantona Sarajevo prilikom kontrole mesnica otkrila oko tri i po tone mesa za koje se ustanovilo da je štetno po zdravlje građana. Glavni veterinarski inspektor Kantona Sarajevo Hasan Džinić kaže da je meso uništeno u silosima na gradskoj deponiji.

‘U silose se odlažu životinje i psi lutalice, ali i namirnice kojima je istekao rok, te organski otpaci. Kada se silosi napune, plombiraju se i tako stoje 10 godina dok to ne strune’, priča Džinić.

Sretko Hadžiabdić, šef sanitarne inspekcije općine Zenica, u aprilu je donio odluku da se uništi nekoliko stotina konzervi Eva ribe koje su na ovo tržište uvezene iz Hrvatske. Inspekcijskom kontrolom otkriveno je da je na bh. tržištu završilo oko 100.000 konzervi sa falsificiranom deklaracijom.

‘Sadržaj konzervi je istresen u kontejner za odlaganje otpada a zatim je sve to odneseno na zeničku gradsku deponiju’, priča Hadžiabdić.

U Republici Srpskoj pokvarena hrana i drugi otpad se uništava na području Bijeljine i u Ramićima kod Banja Luke. Prema Đerićevim riječima nakon rata je u ovom entitetu uništeno oko 40 tona mašinski otkoštenog mesa koje je bilo puno bakterija.

‘Iskopali smo rupu. Bagerom pregazili. Posuli naftom’, objašnjava Đerić.

Do prije godinu dana, inspektori iz RS-a su odvozili zaražene eutanazirane životinje ili otpad na spaljivanje u termoelektranama ili fabrikama, poput fabrike boksita u Milićima. Đerić kaže da ove fabrike više ne dozvoljavaju ulazak ovakvog otpada, pravdajući to ekološkim i zdravstvenim razlozima.

I dok se inspektori na razne načine dovijaju kako da neškodljivo unište hranu i leševe životinja, mesari i drugi privatnici koji se bave prometovanjem hrane, uništavaju je bacanjem na deponije, koje često nisu uređene prema ekološkim i higijenskim standardima.

Jedna od njih je deponija Kalajdžijin potok, smještena u neposrednoj blizini kanjona Neretve, sve popularnije turističke destinacije iznimne ljepote.

U proteklih šest godina ova lokacija služi kao odlagalište životinjskog otpada iz klaonice lanca ‘Maksumić’, u vlasništvu istoimene obitelji iz Konjica.

Ovu lokaciju, koja je puna iznutrica i drugih životinjskih otpadaka, mesarima je prije nekoliko godina dodijelila općina Konjic. Cijelo mjesto odiše nepodnošljivim smradom. I općinske vlasti i mesari tvrde da je sve urađeno po propisima. Sanjin Džajić, predsjednik udruženja za zaštitu okoliša ‘Zeleni – Neretva’ ne dijeli ovo mišljenje.

‘Prije je taj otpad iz klaonica direktno istresan u Neretvu, tako da je deponija Kalajdžijin potok svojevrstan napredak’, rekao je Džajić sarkastično.

Bivši direktor Ureda za veterinarstvo BiH Marko Tadić kaže da je uništavanje hrane posipanjem nafte ili prelaskom bagera ‘strahovito primitivan način za koji ne znate što može proizvesti’.

Džinić se slaže: ‘To nije originalan i opravdan način uništavanja otpada, ali je jedini moguć u ovom trenutku.’ On upozorava da nekontrolisano odlaganje klaoničkog otpada može biti ekološka bomba jer treba proći i do 40 godina dok se potpuno ne raspadnu leševi životinja.

On naglašava mogućnost prenošenja zaraznih bolesti preko ptica i pasa lutalica koji lako mogu doći u kontakt sa deponijama na koje se odlažu ostaci zdravih i bolesnih životinja. Stručnjaci upozoravaju da je izgradnja nove spalionice jedini siguran način da se pokvarena hrana i životinjski leševi unište na odgovarajući način.

Marko Skodlar djelatnik je kompanije ‘KOTO’ koja je u aprilu 2000. godine sa Vladom Republike Slovenije potpisala ugovor o uništavanju klaoničkog otpada i hrane.

‘Keksi poliveni deterdžentom nisu uništeni, niti se to može nazvati uništavanjem proizvoda’, kaže Skodlar.

On dodaje da su evropski standardi u vezi s uništavanjem mesa vrlo precizni: ‘To treba spaliti na temperaturama od najmanje 850 stepeni.’

‘Bez kafilerija nema izvoza u Europsku uniju’, kaže Brstilo iz Hrvatske.

Prije nego što je 2003. godine napustio Ured za veterinarsvo BiH Tadić se, kaže, obratio Evropskoj uniji za sredstva potrebna da se izgradi spalionica, ali bez uspjeha. Sadašnji direktor Ureda Jozo Bagarić tvrdi da država mora stati iza ovog skupog projekta.

‘Sve je bolje od onoga što mi radimo’, kaže Bagarić, ‘a to je da otpad završava na komunalnim deponijama.’