Prije dvadeset godina Jozo Blažević je teško povrijeđen u eksploziji jedne od peći u jajačkoj fabrici Elektrobosna. Blažević je upućen u Klinički centar u Banjoj Luci, gdje su se doktori dobro namučili dok su mu zamijenili izgorjelu kožu na lijevoj strani tijela. Tadašnje rukovodstvo Elektrobosne snosilo je sve troškove mjesec dana dugog liječenja, a isplatilo mu je i odštetu u vrijednosti od sedam mjesečnih plata. Blažević se prisjeća da ga je direktor obilazio “više nego vlastita žena”, a nakon završetka liječenja upućen je na oporavak u liječilište u Igalu na crnogorskoj obali.

Međutim, kada je 17 godina kasnije u istoj tvornici užareni metal spržio ruku Jozinog sina Ivice, mladom Blaževiću ne samo da nije omogućen banjski oporavak, nego je sam morao platiti troškove liječenja. Stepen njegove povrede bio bi daleko manji da je rukovodstvo osiguralo radnicima zaštitne rukavice koje se inače koriste u radu sa istopljenim metalom.

Rukovodstvo Elektrobosne-N godinama svojim radnicima nije uplaćivalo obavezno zdravstveno i penziono osiguranje, iako je bilo slučajeva da se oboljelim radnicima od plate odbijao novac za liječenje. Pojedini radnici su za ovo saznali tek kada bi im zatrebala hitna medicinska pomoć zbog zadobijenih opekotina ili povreda ili nakon što bi otkrili da boluju od teških oboljenja.

Finansijska policija je utvrdila da su tokom godina nestali milioni maraka. Pod istragom je 11 sadašnjih i bivših zvaničnika zbog nesavjesnog poslovanja, falsificiranja i finansijske manipulacije. Rukovostvo sistematski izvlači milione dolara iz preduzeća preko lanca fiktivnih firmi, finansijskim malverzacijama i krivotvorenim dokumentima.

Prema podacima Zavoda za zdravstvo Srednjobosanskog kantona, Elektrobosna-N je na ime neuplaćenih doprinosa dugovala 1.4 miliona maraka, zaključno sa januarom ove godine. U Općoj bolnici u Jajcu navode da im ovo preduzeće, samo u prošloj godini, duguje 3.646 maraka za liječenje njenih radnika.

Federalni Zakon o zdravstvenom osiguranju propisao je novčanu kaznu od 2.000 KM za preduzeća koja ne uplaćuju doprinose. Državna preduzeća uglavnom ispunjavaju ove obaveze, što nije slučaj sa mnogim privatnim firmama.

U Jajcu su zdravlje i fabrika Elektrobosna usko povezani. Ovo preduzeće nekada je zapošljavalo veliki broj radnika i predstavljalo je izvor prosperiteta u gradu. Ali, s obzirom da je u pitanju opasna industrija, posljedice zagađenja ostavile su trag na građanima koji žive u blizini.

Fabrika proizvodi ferosilicij, veoma traženi poluproizvod koji se koristi u elektronskoj i vojnoj industriji, te u industriji alata. Preduzeće se prije rata odlično brinulo o svojim uposlenicima. Međutim od 1995. godine nesavjesno poslovanje i korupcija odvode preduzeće u bankrot. Oko ono malo vrijedne imovine što je ostalo bore se kompanije, dioničari i jedna banka.

Problemi su počeli onog trenutka kada je Upravni odbor Elektrobosne za partnera odabrao britansku kompaniju New East, koja je osnovana samo nekoliko dana ranije. Zajednički osnivaju novu firmu Elektrobosna-N (EB-N) u koju New East ulaže novac, a Elektrobosna unosi opremu i pogone. New East je tobože uložio 21 milion KM čime je na kraju stekao vlasnički udio od 60 posto. Međutim, finansijska policija je utvrdila da je “investirano” samo 4 miliona KM. Postoji verzija da je taj novac ustvari došao od prodaje silicium metala. Danas se ova firma ‘kćerka’ nalazi pred bankrotom i moglo bi se desiti da njena imovina bude rasprodana na dražbi, čime će i njen osnivač Elektrobosna ostati bez onoga što je unijela.

Među 13 ljudi koje je finansijska policija imenovala kao odgovorne za situaciju u EB-N, nalaze se bivši direktor Zlatan Ištvanić, član Upravnog odbora i dioničari Zvonko Matijaš i predsjednik odbora Milorad Škrbić.

Istovremeno, radnici i njihove porodice zbog toga ispaštaju.

Saša Tepić, bivši izvršni direktor proizvodnje ferosilicija, tvrdi da zdravstveni, socijalni i penzioni doprinosi nisu uplaćivani u zadnjih četiri do pet godina. Tepić kaže da kompanija nije isplaćivala ni odštete radnicima povrijeđenim na poslu. Radničko nezadovoljstvo se 2005. godine pretvorilo u štrajkove nakon čega je uslijedilo i otpuštanje jednog broja radnika.

Direktor EB-N tokom 2004. i 2005. godine Tomislav Mihalj kaže da je pokušao da reprogramira dug kompanije za zdravstveno osiguranje.

“Zato što sam htio da Elektrobosna radi po zakonu, bio sam trn u oku vlasničkoj strukturi”, kaže Mihalj. “Radnici su bili na prosjačkom štapu. Sedmero ljudi je oboljelo od karcinoma. Iz svog džepa sam davao radnicima novac kako bi djecu mogli odvesti kod liječnika i kupiti im lijek.”

Radnik Elektrobosne-N Fikret Habib doživio je srčani udar na poslu. Sretnu okolnost za njega je predstavljala činjenica da je za taj mjesec bio uplaćen novac za zdravstveno osiguranje. No, kad je nastavio liječenje uplate su prestale i Habib se našao u problemima.

‘Godinama smo radili, iako smo znali da se ne uplaćuje’, kaže Habib. Na oglasnim pločama redovno su isticane obavijesti o novcu, koji uglavnom nije uplaćivan. Habib mora redovno posjećivati kardiologa, a za lijekove mjesečno izdvaja 150 KM. Sve troškove snosi sam, uključujući i 10 KM za potvrdu kojom pravda mjesečno odsustvo.

Međutim, nekadašnji radnik na dizalici Filip Saraf nije preživio bolest. Nakon što mu je dijagnosticiran rak, Saraf odlazi na liječenje u Travnik gdje saznaje da ni njemu nije uplaćivano zdravstveno osiguranje. Filipov sin Anto morao je za oca platiti 500 KM da bi liječnički tretman započeo. Troškovi operacije i postoperativnog liječenja iznosili su oko 3.000 KM i sve troškove platila je porodica Saraf.

Nakon operacije uslijedili su tretmani hemoterapijom i zračenjem za koje porodica više nije imala novca. Njegov sin kaže da je Elektrobosna-N obećala da će početi plaćati terapiju počevši od drugog ciklusa tretmana. Izmoren jednogodišnjom borbom sa bolešću, Filip je umro u četrdesetpetoj godini života. Sin tvrdi da je njegov otac tokom svojih posljednjih dana znao da mu uprava Elektrobosne ne plaća liječenje, iako su mu taj novac obdbijali od plaće.

“Govorio je da su ga pokrali’, sjeća se Anto Saraf. Sin je račune iz bolnice nosio u Elektrobosnu, gdje bi mu rekli da kompanija nema para. Ovi dugovi ostali su neplaćeni.

I porodice pate

Kada su doktori posumnjali da bi oteklina na grudima trinaestogodišnjeg Harisa Mađe mogao biti tumor, njegov otac Dževad, dugogodišnji zaposlenik Elektrobosne, otkrio je da za liječenje nema ni novca ni zdravstveno osiguranja.

Njegove kolege iz EB-N su među sobom prikupili 500 KM kako bi mu pomogli da sina pošalje na operaciju u Sarajevo. Danas, Mađo nema novca ni da plati autobusku kartu do Sarajeva da bi sina odveo na redovnu kontrolu, a uskoro će trebati izvesti još jednu operaciju.

Mađo se sjeća vremena kada su stvari bile drugačije. U eksploziji peći 1973. godine zadobio je tako teške opekotine da su mu se golim okom vidjeli unutrašnji organi. Nakon nesreće hitno je prebačen u Vojnu medicinsku akademiju u Beogradu, koja je važila za jednu od najboljih bolnica u bivšoj Jugoslaviji. Povreda je ostavila duboke ožiljke i značajan stepen invalidnosti.

Mađo kaže da mu je Elektrobosna tada isplatila višemilionsku odštetu u dinarima.

„Nisam se odmah vraćao na posao. Svaki dan su mi dolazili iz Elektrobosne kući da me obiđu“, sjeća se Mađo.

Ali, kada je nedavno dobio upalu pluća, morao je pozajmiti 368 KM da bi platio za liječenje. Uprava EB-N mu nije dala novac koji je, kako kaže, pošteno zaradio.

“Svoje račune za liječenje sam nosio u Elektrobosnu-N. Davao sam ih tajnici. Uvijek bi mi preko nje odgovarali da nemaju sredstava da mi pomognu’, kaže razočarani Mađo. Danas preživljava od pomoći ‘dobrih kolega i komšija“.

Među radnicima Elektrobosne-N koji su se suočavali sa sličnim problemima razvio se poseban oblik solidarnosti. Tepić kaže da je novac za liječenje oboljelih kolega i njihovih članova obitelji prikupljen od radnika. ‘Kada bi ti ljudi od menadžmenta tražili novac, tajnica bi im znala reći da idu sindikatu i traže od njih novac’, kaže je Tepić.

Jajački doktori također izlaze u susret radnicima koji ne mogu platiti troškove liječenja.

„Mi u Općoj bolnici ne naplaćujemo usluge liječenja djeci, a i odraslima izlazimo maksimalno u susret. Ponašamo se kao da su osigurani. Zbog toga smo stalno na gubitku’, kaže direktor bolnice Dragan Matijević.

Slična situacija je i u jajačkom Domu zdravlja. ‘Niko ne vraća one kojima je hitno. Svi budu opsluženi. Zbog toga naša ustanova nije u dobrom materijalnom stanju. Mi smo kao humanitarna zdravstvena ustanova. Tako idemo svjesno u gubitak. Svake godine su nam sve veći dugovi’, kaže Ivo Barišić, direktor Doma zdravlja.

Ipak, kada se kod pacijenta ne radi o hitnom slučaju, liječenje se naplaćuje prema cjenovniku. Zbog ovakve situacije, mnogi radnici bez zdravstvenog osiguranja izbjegavaju posjete ljekaru.

Radnički gnjev

Radnici i zvaničnici sindikata imaju mnogo pritužbi na novo rukovodstvo. Protestovali su jer nije riješeno pitanje sigurnosti na radu. Što se tiče zdravstvene zaštite, predstavnici sindikata se žale da rukovodstvo ne uplaćuje obećanih 1 posto odbitka od plate za zdravstvenu zaštitu i osiguranje. Preduzeće se složilo da za doprinose sindikatu plati 11.000 KM, ali je do sada uplatilo samo 3.788 KM.

Nakon godina iznevjerenih obećanja da će im novac za zaostale plate i doprinose biti isplaćen, radnici stupaju u štrajk. Prvi u nizu štrajkova pokrenut je petnaestog marta 2005. godine i trajao do sredine aprila te godine. Ubrzo uprava otpušta oko 150 radnika. Dogovor je postignut, ali kako preduzeće nije moglo uplatiti doprinose, jer uprava nije postigla dogovor sa direktorom kantonalnog zdravstvenog zavoda načinu plaćanja starog duga od 1.4 miliona KM, novi štrajk je najavljen za prvi august 2005. godine. Nakon što je menadžment EB-N tužio sindikat ove firme, sutkinja Katica Soldo je u augustu donijela presudu kojom je štrajk radnika proglasila nelegalnim. Ovu presudu je potvrdio i Kantonalni sud u Novom Travniku.

Na pitanja novinara CIN-a o problemima radnika bez zdravstvenog osiguranja, Mirjana Vukoja, postavljena na poziciju v.d. direktora dvije sedmice ranije, odgovara: „Vjerujte mi da ništa ne znam. Nemam uvida u to i nemam s kim o tome razgovarati. Znate kakva je situacija ovdje. Nemam se kome obratiti. Nemam pravo to ni pitati. A ne vjerujem da bih i mogla dobiti takve informacije. Iskreno, nisam ni pokušala”.

Od kada je EB-N obustavila proizvodnju, radnicima je život još teži.

“Gledam kako da preživim dan. Nikakvih primanja sa strane nemamo. Rukovodstvo EB-N me je iznevjerilo”, kaže Mađo.