Iako trećeplasirana i za milion KM skuplja, Sarajevoputevi, građevinska kompanija u državnom vlasništvu, ipak je 2005. godine dobila posao vrijedan više od 5 miliona KM na tenderu za rekonstrukciju glavne sarajevske saobraćajnice na dionici Otoka Ilidža.

Najbolje plasirana na tenderu bila je austrijska kompanija Strabag čija je ponuda bila najjeftinija i iznosila je nešto više od 4 miliona KM, koliko je i Ministarstvo prometa i komunikacija Kantona Sarajevo (KS) bilo spremno da izdvoji iz budžeta.

Od Sarajevoputeva tenderska komisija je bolje rangirala i bh. kompanije Asfaltgradnju iz Visokog i GP Put iz Sarajeva.

Ponuda Sarajevoputeva bila je 25 posto skuplja nego što je bilo predviđeno kantonalnim budžetom, što je značilo da su dodatna sredstva morala biti preusmjerena na štetu drugih budžetskih korisnika.

‘I prije nego što je došlo do potpisivanja ovog ugovora rekla sam da u budžetu imam 4 miliona KM, a pravi se posao od 5 miliona KM’, kaže ministrica prometa i komunikacija KS Ljiljana Sakić.

Revizori su, u razgovoru sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, rekli kako je praksa vladinih agencija da neosnovano potpisuju ugovore sa izvođačima radova čije su ponude više i u kojima nisu tačno navedeni svi detalji budućih radova. Oni su primijetili i da se često na ugovore dodaju aneksi kojima se ugovaraju dodatni radovi ili pak mijenja specifikacija postojećih radova. Revizori kažu kako se često događa i da se radovi, koji bi trebali proći tendersku proceduru, dodjeljuju putem aneksa. Sve to, tvrde oni, znatno povećava troškove radova i rezultira njihovom lošijom izvedbom.

Revizori također sumnjaju da je zloupotreba aneksa široko ukorijenjena, te da se koristi kako bi favorizirane kompanije zaradile više novca.

Ilustracije radi, mjesec dana nakon što je Sarajevoputevima povjerena rekonstrukcija dionice Otoka-Ilidža, istoj kompaniji je aneksom na prvobitni ugovor dodijeljen i novi posao – sanacija Rustem-pašine ulice na Ilidži, u vrijednosti od dodatnih 800 hiljada KM. Revizori tvrde da je za radove na ovoj ulici trebao biti raspisan poseban tender. Dok su radovi na Rustem-pašinoj bili na vrhuncu, potpisan je još jedan aneks na originalni ugovor, vrijedan 300 hiljada KM, kako bi se izgradila kružna raskrsnica na Ilidži. Kao i u slučaju Rustem-pašine ulice, revizori tvrde da se radilo o neregularnosti.

U oba slučaja aneksi na ugovor nisu sadržavali osnovne informacije o tome koji će se tačno radovi i u kojem vremenskom roku uraditi. Prema svjetskim standardima takve informacije su obavezan dio dokumentacije koja se predočava prilikom dogovaranja radova.

Tender, na kojemu je pobijedila kompanija Sarajevoputevi je, u ime Zavoda za izgradnju KS, raspisao direktor Besim Mehmedić, koji je i sam svjestan njegovih nelogičnosti.

Zavod je formirao tendersku komisiju koja je preporučila da se radovi dodijele kompaniji Strabag, koja je bila prvoplasirana. Drugo, odnosno treće mjesto na tenderu zauzele su kompanije Asfaltgradnja i GP Put, dok je kompanija Sarajevoputevi bila na četvrtom mjestu. Međutim, Ministarstvo saobraćaja i komunikacija odbilo je preporuku i odlučilo se za kompaniju koja je bila rangirana na posljednjem mjestu.

Mehmedić kaže da je procedura neuobičajena jer je neko drugi završio posao koji je Zavod, na čijem je on čelu, započeo.

‘Izabran je izvođač na način da je odluka o izboru bila objavljena i prije nego što je Zavod dobio dokumentaciju na uvid’, priznaje on.

Ministrica Ljiljana Sakić, koja je potpisala odluku kojom se radovi dodjeljuju Sarajevoputevima, što je istovremeno značilo i odbijanje preporuka tenderske komisije, kaže da je njena uloga bila samo administrativna i da je odluku donio Adem Zolj, direktor Direkcije za ceste KS.

Zolj tvrdi da su i tri bolje plasirane kompanije od Sarajevoputeva imale nedostatke.

‘Strabag nema pogon za proizvodnju asfalta, a i cijena im je bila dampinška i nerealna’, tvrdi on. Međutim, Strabag je u ponudi naveo da će koristiti asfalt od domaće kompanije Hidrogradnja, koja je, nekon pisma Sakićeve, također diskvalificirana.

Iz Strabaga su odbili da komentarišu pobjedu Sarajevoputeva rekavši da za njih nije neuobičajeno da u BiH gube od domaćih kompanija.

Ali, Šuhreta Dizdar, direktorica pravne službe u Asfaltgradnji, tvrdi da je njena firma zakinuta: ‘Direkcija nas je, iako smo bili povoljniji od Sarajevoputeva odbila i smatramo se oštećenima’, kaže ona.

Zolj pak tvrdi da je Asfaltgradnja odbijena zbog ranijih loših referenci, odnosno loše urađene sanacije Drinske ulice. Međutim, to ne predstavlja problem za Federalnu direkciju za ceste koja i dalje kompaniji Asfaltgradnja dodjeljuje poslove.

Predstavnici Asfaltgradnje nisu željeli da komentarišu svoje ‘loše reference’.

Tenderska komisija je na osnovu referenci i kvaliteta ponude bolje rangirala GP Put nego Sarajevoputeve, ali je njihova ponuda bila viša pa su zbog toga odbačeni.

Nezakoniti aneksi

Prema Zakonu o javnim nabavkama aneksi na ugovore se koriste u situacijama kada je potrebno izvršiti dodatne ili nepredviđene radove koji nisu definisani prvobitnim ugovorima. No, u slučaju Rustem-pašine ulice, revizori su utvrdili da ona nije spomenuta u prvobitnom tenderu, te da je za nju trebao biti raspisan novi tender. Na ovaj način je, tvrde revizori, prekršen zakon.

‘Ovo nije ni dodatni, ni dopunski, a ni nepredviđeni posao’, tvrdi revizor Mirsada Janjoš iz Federalnog ureda za reviziju.

‘Ovo je jedna skroz nova dionica i to se potpuno drugačije posmatra i sa aspekta javnih nabavki’, kategorična je Janjoš. Ona kaže da su je u Ministarstvu prometa i komunikacija KS i u kantonalnoj Direkciji za ceste nastojali uvjeriti u suprotno.

U Ministarstvu prometa i komunikacija KS se slažu da se Rustem-pašina ulica ne spominje u osnovnom ugovoru. U odgovoru na revizorski izvještaj iz 2005. godine, službenici Ministarstva tvrde da su ‘zbog nepredviđenih okolnosti radovi u ovoj ulici postali neophodni’. Međutim, nigdje ne navode koje su to nepredviđene okolnosti i zbog čega je to bitno.

Potom je firma Sarajevoputevi, u maju 2006. godine, dok su se još uvijek izvodili radovi u Rustem-pašinoj ulici, dobila još jedan posao pomoću novog aneksa, a kojim je ugovorena izgradnja kružne raskrsnice na Ilidži. Kao i u slučaju Rustem-pašine ulice, revizori tvrde da je za ove radove trebalo raspisati novi tender.

‘Kružna raskrsnica nije niti dodatni niti nepredviđeni posao već potpuno novi projekt’, kaže Janjoševa.

Na kraju su Sarajevoputevi zaradili 6 miliona KM, 2 miliona KM više od novca koji je bio predviđen u budžetu i 1 milion KM više od svoje ponude.

Zolj odbacuje primjedbe revizora i tvrdi da se sve radilo po zakonu, te da Rustem-pašina jeste sastavni dio glavne ceste. On tvrdi da originalna dokumentacija nije navodila nijednu ulicu, te da ‘Rustem-pašina, i dionica glavne saobraćajnice od Otoke do Ilidže, predstavljaju cjelinu’.

Rustem-pašina ulica odvaja se od glavne ulice kod Energoinvesta na Stupu sve do zgrade općine Ilidža. Sarajevoputevi su rekonstruisali samo dionicu do autobuskog stajališta na Ilidži i smatraju da je time njihov posao završen.

Nikakvi detalji nisu navedeni u ugovorima ili aneksima na ugovore.

Ostatak ulice, koji prolazi kroz samo središte Ilidže, je u lošem stanju i potpuno iskrpljen.

‘To je jedan javašluk i jedna neozbiljnost u kompletnom pristupu i radu’, u jednoj rečenici je ministrica Sakić opisala stanje u ovoj ulici.

Samir Salihbegović, rukovodilac sektora građenja u Sarajevoputevima, iznio je potpuno drugačiju verziju o tome kako su Sarajevoputevi dobili posao na rekonstrukciji Rustem-pašine ulice.

‘Rustem-pašina ulica rekonstruisana je od sredstava koji su preostali od radova na dionici Otoka Ilidža’, kaže on. Napominje i da je potpisivanje aneksa na ugovor bio način da se nepotrošeni novac usmjeri na sanaciju Rustem-pašine.

Međutim, u aneksu ugovora se jasno navodi da je Sarajevoputevima isplaćeno dodatnih 800 hiljada KM, a da se ne radi o preostalim sredstvima iz prvobitnog ugovora.

Ugovor na tri stranice, kojim se specificiraju radovi na Rustem-pašinoj je kratak i malo toga definira.

‘Kvaliteta i rok su dva parametra koja određuju jedan posao’, kaže Ešref Gačanin, direktor konsultantske kompanije IPSA. ‘Čak i mali ugovor koji sklopimo sa međunarodnim institucijama je obično na 50 – 100 stranica. Ugovor koji ovdje napravimo je obično na tri do 10 stranica i vjerovatno nema sve klauzule koje su uobičajene kod međunarodnih ugovora’, dodaje Gačanin.

Upravo zbog toga što ugovorima nisu precizirane čak ni najbitnije stvari, često dolazi do dopunjavanja ugovora aneksima za koje u Uredu za reviziju tvrde da su nerijetko sumnjivi, te da se kompanijama tako namještaju poslovi.

‘Jako je teško dokazati, ali ne može nas niko uvjeriti u suprotno. Služe se aneksima ugovora da opet prođe onaj kojeg preferira ugovorna strana’, kaže Janjoševa.

I bivši premijer KS, Nermin Pećanac, nije naklonjen aneksima za koje vjeruje da su sumnjivog karaktera.

‘Vi stavite manju cijenu, izaberete ponuđača sa najmanjom cijenom, a onda pod aneks ugovora stavite dodatne radove i onda vas to izađe skuplje nego što je neko drugi ponudio. Ima prostora malverzacijama i niko me ne može ubijediti u suprotno’, tvrdi Pećanac.

‘U potpunosti tačno. Sve se može namjestiti ako se to želi’, kaže Sakićeva.

Projekat ‘Stanje cesta’ je urađen uz financijsku pomoć Fonda otvoreno društvo BiH