Hajra Ćatić nije osjetila ushićenje kada je 9. marta 2005. godine otvoreno Vijeće za ratne zločine pri Sudu BiH. Iako su predstavnici međunarodne zajednice i domaćih vlasti proglasili ovaj dan ključnim korakom koji vodi ka suočavanju tri konstitutivna naroda u BiH sa prošlošću, danas ovoj šezdesetogodišnjoj Srebreničanki suđenja i presude malo znače.
Hajra neće razmišljati o pomirenju ni nakon 11-og jula kada bude obilježena 10-a godišnjica srebreničkog masakra. , u kojem su srpski vojnici ubili više od 8000 hiljada Bošnjaka među kojima su bili i njeni sin i muž.
Jedina njena želje jeste pronalazak tijela njenih najdražih.
Vijest o prebacivanju nekoliko stotina, možda i hiljada predmeta ratnih zločina iz Međunarodnog krivičnog suda u Hagu (MKCJ), na procesuiranje na bosanskohercegovačkim sudovima, Ćatić je dočekala sa pomiješanim osjećanjima. Nije jedina koja se tako osjećala.
Nedavno istraživanje bosanskohercegovačkog javnog mnijenja otkriva duboku podijeljenost stavova o haškim suđenjima koja traju već 12 godina, kao i sumnje u pogledu sposobnosti Vijeća da potaknu opraštanje među narodima.
Iako se većina ispitanika slaže da procesi traju suviše dugo, polovina njih ipak vjeruje kako su međunarodni suci i tužioci garancija pravednih i nepristrasnih suđenja za ratne zločine. Ova anketa predstavlja dio istraživanja koje su proveli novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, na tragu početnih koraka prema pomirenju i trajnom miru u BiH, čiji je ključni dio i novoosnovano Vijeće. Namjera ove serije od 11 tekstova je da, onom dijelu bosanskohercegovačke javnosti od 72 posto za koji je anketa ustanovila da ne znaju gotovo ništa o tek uspostavljenom Vijeću, objasni da li smo blizu ili daleko od pomirenja.
I prije nego što prvi haški predmet bude prebačen ove jeseni, novinarski tim CIN-a otkrio je da će se Sud suočiti sa mnogim izazovima na putu sticanja povjerenja javnosti. U javnosti se već o njemu govori kao o „mini-Haagu“.
Teškoće sa kojima se suočava novi sud ponovo su oživjele ideju o osnivanju „Komisije za istinu i pomirenje“. Ideja o osnivanju ove komisije nastala je prije pet godina, ali na samom početku nije naišla na odobravanje. Smatralo se da je sud u Den Haagu dovoljan da utvrdi istinu o ratnim događajima.
Novo Vijeće pokušaće da uvjeri Ćatićevu, kao i hiljade drugih traumatiziranih učesnika ratnih zbivanja na svim stranama, da proces pomirenja može prekinuti ponavljanje istorije.
U martu ove godine agencija PRISM Research provela je za potrebe CIN-a telefonsku anketu o novom sudu, na uzorku od 500 punoljetnih građana oba entiteta metodom slučajnog izbora telefonskih brojeva. Granica dozvoljene greške je 5 posto.
Ukoliko se uzme u obzir veliki procenat neobavještenih i pesimističnih građana prema sudu BiH, a koje je otkrilo ovo istraživanje, ono što iznenađuje jeste visok nivo povjerenja prema međunarodnoj komponenti suda. Anketa pokazuje da su građani BiH veoma nezadovoljni brzinom kojom se sudi osumnjičenima za ratne zločine pred haškim tribunalom. Čak 61 posto ispitanika izjavilo je da je sud suviše spor u procesuiranju optuženih, dok 28 posto anketiranih tvrdi da je zadovoljno dinamikom suđenja.
Iako je Den Haag postao sinonim za „sporu“ pravdu, gotovo polovina ispitanika daje podršku međunarodnim zvaničnicima. Na pitanje „Da li vjerujete da će prisustvo međunarodnih sudaca i tužilaca pomoći da suđenja postanu poštena i nepristrasna?“ potvrdno je odgovorilo 52 posto anketiranih.
Ovo gledište odražava opšte povjerenje koje su građani BiH ukazali prema radu međunarodnih zvaničnika od kada je Dejtonskim sporazumom, potpisanim u Sjedinjenim Američkim Državama, okončan rat sredinom devedesetih godina prošlog vijeka. Na osnovu istraživanja koje svaka tri mjeseca provodi Razvojni program Ujedinjenih Nacija (UNDP), utvrđeno je da je povjerenje Bošnjaka u međunarodne institucije na silaznoj putanji. S druge strane zabilježen je porast povjerenja pripadnika srpske i hrvatske zajednice. Kako se navodi u izvještaju UNDP-a, i posljednja anketa provedena u februaru ove godine pokazala je, kao i nekoliko prethodnih, da se opšte pozitivno mišljenje iskazano od strane tri nacionalne skupine prema međunarodnim institucijama kreće oko 50 posto.
Nekadašnji logoraš i predsjednik udruženja Saveza logoraša Republike Srpske (RS), banjalučanin Branislav Dukić, smatra uvredljivim da se međunarodna zajednica osjeća pozvanom da se miješa u pravosudni sistem u BiH.
„Kao da su naši suci i tužioci čobani koji ne znaju svoj posao pa im trebaju ovi međunarodni“, ogorčen je bivši logoraš.
Sa Dukićem se ne slaže Mirko Zelenika, hrvatski kolega iz Udruženja logoraša domovinskog rata.
„Dobro je da su tu“, tvrdi Zelenika, dodajući da su „naše sudije i tužioci, koliko god mislili da su nepristrasni, ipak pod političkim uticajem.“
Rezultati istraživanja PRISM-e i CIN-a pokazuju da je javnost podijeljena u dva tabora oko mogućnosti Vijeća da pomogne pripadnicima tri naroda da oproste jedni drugima. Obje skupine, od kojih svaka uključuje oko 46 posto od ukupnog broja ispitanika, smatra da suđenja hoće, odnosno da neće doprinijeti uzajamnom oprostu.
Izjašnjavanje o ovoj tematici jasno je određeno etničkom pripadnošću. Na primjer, stanovnici RS-a su u većoj mjeri pesimistični u svojim stavovima prema mogućnosti pomirenja, a također su i manje obaviješteni o radu Vijeća.
Podijeljenost u stavovima javnosti prema Vijeću bila je prisutna i u odgovorima na pitanje da li će sud moći obezbijediti pravedna i poštena suđenja za pripadnike svih konstitutivnih naroda. Dok 48 posto građana vjeruje da je to moguće, anketa je otkrila da veliki broj ispitanika, gotovo trećina (30.6), jako sumnja u tu mogućnost.
Mnoge od žrtava danas otvoreno i sa emocijama govore o ovom pitanju, istovremeno se plašeći mogućnosti da bi ovako sastavljeno Vijeće vremenom moglo uplesti u političke igre za prevlast, koje su i dovele do rata.
Ćatić, ni kao majka koja je izgubila sina, a ni kao predsjednica udruženja „Majke enklave Srebrenice i Žepe“, nema povjerenja u rad ovog Vijeća.
Boji se, kaže, politike i nacionalne pristrasnosti sudaca i tužioca. Ćatić je izgubila 26-godišnjeg sina Nihada i muža Junuza.
„Zamislite da je optuženi Srbin i sudija Srbin,“ kaže ona. „Tu nema ništa od poštenog suđenja, i obratno.“
„Ovdje smo se bili, neka nam se ovdje i sudi“, smatra Dukić. On polaže dosta nade u rad Vijeća za ratne zločine, ali samo ako se bude sudilo svima koji su počinili ratni zločin. Delegacija Saveza logoraša posjetila je predsjednicu suda BiH Meddžidu Kreso kako bi joj približala svoje viđenje.
„Zadovoljni smo, jer nam je rekla da će se suditi svima i jedino na osnovu dokaza,“ kaže Dukić. On se ne boji nacionalne pristrasnosti sudaca i tužioca, sve dok su ti ljudi profesionalci bez ratne prošlosti.
Za razliku od udruženja žrtava, većina bosanskohercegovačke javnosti nema dovoljno informacija na osnovu kojih bi mogla da procijeni mogućnosti novog Vijeća da pomogne lakšem pomirenju.
Istraživači PRISM-e pojašnjavaju da nije čudno što 72 posto građana tvrdi da ne zna gotovo ništa o uspostavljanju Vijeća za ratne zločine, jer je to sudbina svih novoformiranih institucija, a tako i suda koji tek treba da počne sa suđenjima.
Međutim, ova brojka je jasan znak koliko posla čeka Vijeće, ukoliko želi da uvjeri građane da mu ukažu povjerenje kao instituciji koja će doprinijeti suočavanju sa prošlošću.
Slavo Kukić, profesor sociologije na Univerzitetu u Mostaru nije bio iznenađen činjenicom da je vrlo malo građana upoznato sa radom suda. Većina, kaže on, ne čita novine i ne gleda informativne emisije na TV-u.
“ Sve oči su do sada bile uprte prema Hagu,” kaže i dodaje da se to mora promijeniti.
Adnan Hasanbegović, uposlenik nevladine organizacije „Centar za nenasilnu akciju“ sa sjedištem u Sarajevu, kaže da je jako bitno za budućnost da građani prate suđenja za ratne zločine.
Centar organizira radionice na kojima bivši vojnici i nekadašnji neprijatelji razgovaraju o ratu i svojoj ulozi u njemu.
Hasanbegović smatra da je izuzetno bitno da se sud nametne kao autoritet koji donosi pravdu. Prema njegovom mišljenju, sud ne smije dozvoliti da ga građani dožive kao dio zavjere usmjerene protiv bilo kojeg od tri konstitutivna naroda.
„Volio bih da građani vide sud kao nešto što će njima donijeti pravdu“, kaže Hasanbegović.
Istoričar Bruce Hitchner sa Univerziteta u Daytonu smatra da suđenja za ratne zločine ne mogu biti jedini mehanizam za uspostavljanje međusobnog pomirenja i oprosta.
„Sudski proces nije način da se kaže cijela istina o proteklim događajima u BiH,“ kategoričan je ovaj stručnjak za Balkan.
On smatra da sud može pomoći da se uspostavi pojedinačna odgovornost, ali ne može prenijeti cjelovitu sliku strahota i zločina kroz koje je cijelo društvo prošlo, zajedno sa žrtvama i zločincima. Bez potpune istine nema ni istinskog pomirenja, tvrdi Hitchner. Oni koji su preživjeli Srebrenicu znaju na šta on misli.
Ćatić želi da sazna ko su direktni izvršioci zločina nad njenom porodicom i nije spremna da prašta.
„Svako je mogao nešto učiniti, ako nisu činili zlodjela onda su mirno gledali kako se ona dešavaju“, kaže Hajra i dodaje da će uvijek imati distancu prema Srbima.
Ipak, profesor sociologije Bećir Macić, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, smatra da su istraživanje zločina, identifikacija zločinaca i njihovo procesuiranje takođe važni za zacijeljivanje ratnih rana u BiH.
„Bez istine,“ kaže on, „nema uslova ni pretpostavki za procesuiranje ratnih zločina, pa samim tim ni pomirenja.“ Macić smatra da je izuzetno teško govoriti o istini kada se još uvijek ne zna koliko je zapravo ljudi ubijeno između 1992. i 1995. godine u BiH.
Polovina anketiranih smatra da ni suđenja za ratne zločine, koja se već 12 godina odvijaju u Hagu, nisu puno doprinijela procesima pomirenja.
Rezultati PRISM Research istraživanja pokazuju da 50 posto ispitanika ne vjeruje da su suđenja pred ovim međunarodnim sudom doprinijela boljem odnosu među nekada zaraćenim stranama. Haški tribunal je tokom 12 godina svog postojanja, zaključno sa junom ove godine, podigao optužnice protiv 162 osobe i donio presude protiv 35 optuženih. Devet optuženih je umrlo prije nego su izvedeni pred sud, dok je pet optuženih umrlo prije okončanja suđenja.
Samo 13 posto građana vjeruje da su suđenja u Hagu značajno doprinijela vraćanju izgubljenog povjerenja.
Branislav Dukić iz Saveza logoraša RS žali se kako je sud u Hagu na početku svoga rada bio isključivo politički sud koji je sudio samo pripadnicima njegovog naroda, Srbima. Kao takav, mišljenja je Dukić, nije mogao doprinijeti procesu pomirenja u BiH. Hag se odnosi prema svakom optuženom kao pojedincu, tvrdi predstavnik haškog tribunala u BiH Matijas Helman, i dodaje da zato ne vode statistiku presuda prema nacionalnoj pripadnosti osuđenih.
Međutim, novinari CIN-a su uvidom u listu osuđenih na haškom tribunalu otkrili da je od ukupno 18 osuđenih koji trenutno izdržavaju kazne u zatvorima Evrope, 14 Srba, 2 Hrvata i 2 Bošnjaka.
„Ako slično bude i na Sudu BiH, ako i on kao Hag u početku bude procesuirao samo Srbe,“ kaže Dukić, „to neće doprinijeti pomirenju, baš kao što nije ni Hag.“ Žrtve srebreničkog zločina imaju brojne zamjerke na suđenja u Den Haagu. Članice ranije pomenutog udruženja žale se na sporost sudskih procesa, te na previše blage kazne koje izriče haški tribunal.
Članovi Saveza logoraša RS tvrde da se situacija u Den Haagu promijenila na bolje.
„Sada u Hag idu i Bošnjaci i Hrvati što je dobro“, kaže Dokić i dodaje da Den Haag polako ali sigurno izvodi pred lice pravde sve one koji su počinili zločin. „Bitan je ishod, a ne trajanje.“
Na sličan način na koji je istraživanje CIN-a i PRISM-e pokušalo utvrditi stavove građana BiH o Vijeću, i građani poražene Njemačke bili su anketirani o svojim stavovima spram nirnberških suđenja. Nirnberški sud je bio prvi međunarodni sud za ratne zločine na kojem se sudilo bivšoj vojnoj i političkoj vrhuški nacističke Njemačke.
U prvoj poslijeratnoj anketi, koju su provele američke vojne vlasti, otkriveno je da je gotovo 93 posto građana pratilo suđenja. Ta suđenja je 4 posto ispitanika smatralo nepravednim. Za vrijeme suđenja procenat onih koji su rekli da su znali o masovnim ubistvima Jevreja porastao je sa 65 na 87 posto.
Povjerenje koje su Nijemci imali u ovaj sud po njegovom osnivanju, nestalo je u godinama nakon rata. To pokazuju istraživanja sprovedena najprije u organizaciji američkog Visokog komiteta za Njemačku, a kasnije kroz ankete njemačkih agencija zaključno sa 1992. godinom.
Već do 1950. godine procenat onih koji su smatrali da su suđenja bila nepravedna porastao je na 30 posto, a 1952. godine 59 posto stanovnika Zapadne Njemačke suđenja je doživljavalo negativno.
