‘Moja mala maco … poludjet ću bez tebe …. Stalno mislim da me varaš …. Mala maco, kada dolaziš? … Volim te, mala maco.’ Ovo su riječi koje je 4.januara 2001. godine Dušanka Pešić Jeknić, predstavnica trgovinske misije Crne Gore u Italiji, izgovorila u telefonskom razgovoru koji je vodila iz svog stana u jugozapadnom dijelu Milana. Milo Đukanović, u to vrijeme predsjednik Crne Gore, zvao ju je iz Podgorice, crnogorske prijestolnice. Milijarde ljudi širom svijeta tek što su dočekali Novi milenij. Dušanka, koju su zvali i Duška, lijepa četrdesetjednogodišnja udovica nekadašnjeg ministra spoljnih poslova Crne Gore, bila je sama, daleko od svoje zemlje. I pričala je slobodno o svemu: ljubavi, duhanu i kriminalu.
Osam godina nakon ovog nježnog razgovora između Jeknićeve i njenog predsjednika, transkripti njihovih telefonskih poziva koje je italijanska policija tajno snimala tokom 20 mjeseci, priključeni su stotinama drugih sudskih dokumenata koje je podnio ured tužioca u Bariju. Tu, u centru pokrajine Pulja, koju od Crne Gore dijeli samo Jadransko more, tužioci Giuseppe Scelsi i Eugenia Pontassuglia su konačno priveli kraju svoju dugogodišnju istragu Đukanovića, Jeknićeve, i šest drugih crnogorskih i srbijanskih državljana, te sedam italijana koji navodno imaju veze sa organizovanim kriminalom. Između ostalog, oni su optuženi za povezivanje sa mafijom sa ciljem krijumčarenja duhana što predstavlja ozbiljno krivično djelo u Italiji. Optužnica i prateći izvještaj na 409 strana koji je podnijela italijanska Služba za borbu protiv mafije (DIA) koji do sada nisu bili dostupni javnosti, otkrivaju do u tančina mehanizam jedne od najvećih krijumčarskih operacija za koju je Evropa čula posljednjih godina. To je saga o korupciji, ubistvima svjedoka i pranju milijardi dolara preko švajcarskih banaka.
Jadranska Tortuga
Ključ ovog slučaja leži u do sada nepoznatim informacijama o tome kako je, prema riječima tužioca, krijumčarenje cigareta potpalo pod pokroviteljstvo države Crne Gore. Ova balkanska republika sa jedva 600.000 stanovnika poznata je ne samo po idiličnoj obali, već i kao stanica na krijumčarskom putu kroz središte Balkana. Organizovane kriminalne grupe iskoristile su njen povoljan geografski položaj nakon raspada bivše Jugoslavije. Italijanski istražitelji porede ovu balkansku državu sa jednim karipskim ostrvom čuvenom po gusarima i navode da je ‘Crna Gora gotovo čitavu deceniju bila jadranska Tortuga.’ DIA u svom izvještaju navodi: ‘To je bio raj za nezakonitu trgovinu, utočište za kriminalce,… zemlja čije su vlasti garantovale fizičku zaštitu za krijumčarenu robu.’ Istražni organi se nisu kolebali oko toga ko stoji iza ovog raketiranja vrijednog milijarde dolara. ‘Milo Đukanović vladao je ovom Tortugom.’
Đukanović je danas premijer te ‘Tortuge’. U martu je dobio novi mandat, a od posljednjih 18 godina, gotovo 17 godina je proveo što kao premijer vlade, što kao predsjednik. Odlučno se zalaže za priključenje Crne Gore Evropskoj uniji, koja razmatra njihov zahtjev za članstvo. Đukanović računa da će mu na tom putu najjača podrška biti italijanski premijer Silvio Berlusconi, koji je, u martu ove godine, pohvalio njegove državničke kvalitete tokom zvanične posjete Podgorici.
Nakon napuštanja federalne zajednice sa Srbijom 2006. godine, Crna Gora postaje suverena zemlja. Međutim, neke države članice EU-a, prije svih Belgija i Njemačka, i dalje su skeptične oko toga koliko je ona spremna da se priključi Zapadu. Đukanović je svojevremeno izjavio da je krijumčarenje stvar prošlosti, učinjeno kako bi se zaradile devize tokom međunarodnih sankcija prema Saveznoj Republici Jugoslaviji, odnosno Srbiji i Crnoj Gori. Također je rekao i da prihodima od ove trgovine nije punio svoje džepove. Policijski dužnosnici se manje, više, slažu u ocjeni da država Crna Gora više ne sponzoriše krijumčarenje. Bilo kako bilo, Premijerova kontroverzna prošlost ne da mu mira već čitavih 15 godina. Koliko li će biti uspješan u ubjeđivanju EU da su on i njegova vlada zaista očistili Crnu Goru od kriminala, moglo bi zavisiti od ishoda suđenja u Italiji i Švajcarskoj tokom ovog ljeta.
Prema navodima italijanske optužnice, od 1994. do 2002. godine, u vrijeme Đukanovićeve vladavine, Crna Gora je bila raj za šverc cigareta u kojem su učestvovala dva italijanska kartela: Napuljska mafija, poznatu kao Camorra i klan Sacra Corona Unita, koji je smješten u regiji Pulja, na italijanskoj potpetici. Oba kartela su proširile posao na Crnu Goru. Skoro svake noći, flote od desetak velikih glisera natovarenih kartonima cigareta zaputila bi se iz crnogorske luke Bar ka italijanskom gradu Bariju i okolini. U sudskoj dokumentaciji se navodi da je tokom tih osam godina iz Crne Gore krijumčareno nevjerovatnih milijardu cigareta svakog mjeeseca, 100.000 kartona, uglavnom marke Marlboro i Marlboro Light. Te neoporezovane cigarete mafija u Italiji prodavala je na crnom tržištu.
Iz sudskih dokumenata se vidi da je prvobitno imenovano 15 osoba. Među njima su Đukanović, Dušanka Jeknić, bivši ministar finansija Crne Gore, rukovodstvo crnogorske kompanije MTT, koja je navodno osnovana sa ciljem da rukovodi švercom, poznati članovi balkanske i italjanske mafije, te biznismen iz Srbije. Tužioci su u martu ove godine odustali od procesuiranja Đukanovića uz obrazloženje da je zaštićen diplomatskim imunitetom.
Sutkinja Rosa Calia Di Pinto zakazala je preliminarno saslušanje u Bariju za 3. jun ove godine, na kojem će biti odlučeno da li će optužnica biti potvrđena na osnovu navedenih dokaza. Sutkinja će se upoznati sa pričom o ‘mafijaškom ratu’ koji obuhvata deset zemalja: ne samo Italiju i Crnu Goru, već i Srbiju, Hrvatsku, Grčku, Njemačku, Švajcarsku, Kipar, Holandiju, Lithenštajn, Arubu i Sjedinjene Američke Države. Do sada su ubijena dva glavna i pet drugih svjedoka optužbe.
Operacija Montekristo
U međuvremenu, u Švajcarskoj je početkom aprila ove godine otpočelo drugo suđenje vezano za crnogorsku grupu. Slučaj koji je kodni naziv dobio po klasičnom djelu svjetske književnosti ‘Grof Montekristo’, zasnovan je na podacima koje su švajcarski istražni organi prikupili prateći rezultate tužilaštva u Bariju. Švajcarske vlasti drže da je tokom jedne decenije, od ranih 1990-tih pa sve do 2001. godine, mafija oprala preko milijardu američkih dolara stečenih krijumčarenjem cigareta. Oni su svoj prljavi novac iz Crne Gore navodno prali uz pomoć posrednika u mjenjačnicama novca u Luganu u Švajcarskoj Očekuje se da bi suđenje devetorici optuženih, među kojima se nalaze i švajcarski, italijanski, francuski i španski državljani, moglo biti završeno do kraja juna, i da će presuda najvjerovatnije biti donesena 19. juna u Bellinzoni, gradu na granici sa Italijom.
Oba postupka će bez sumnje privući pažnju briselskih funkcionera u čijoj je nadležnosti proširenje EU-a i razmatranje crnogorske kandidature. Đukanovićev diplomatski imunitet ne može spriječiti da ovi postupci iznesu na vidjelo sve što se dešavalo u ovoj zemlji koja je godinama djelovala van zakona. Visoki policijski dužnosnici vjeruju da se ova krijumčarska ruta ugasila i da danas cigarete u Evropu stižu iz Rusije, Kine, Poljske i Ukrajine. Ali mnoga neugodna pitanja o ulozi kriminala i korupcije u Crnoj Gori, tokom godina u kojima je Đukanović navodno rukovodio sivim tržištem, ostala su neodgovorena, a upravo je to ono što interesuje zvaničnike EU-a.
Ratko Knežević, dugogodišnji poznavalac prilika u crnogorskoj vladi, koji je lobirao u Vašingtonu za račun Đukanovića, 2006. godine u svom diplomskom radu za jedan poslovni fakultet u Londonu opisao je o kojim se iznosima tu radilo. Knežević procjenjuje ‘da je do kraja devedesetih, crnogorska vlada zarađivala najmanje 700 miliona američkih dolara godišnje od nedozvoljene trgovine cigaretama.’ Đukanović je Kneževićev drug iz mladosti , a kasnije i kum na vjenčanju. On danas živi u Londonu i za sebe tvrdi da je premijerov neprijatelj broj jedan. On se prisjeća da mu je Đukanović jednom prilikom rekao da je Crna Gora, za vrijeme sankcija tokom 1990-tih, uspijevala da prikupi oko 300 miliona dolara godišnje od nezakonite trgovine cigaretama i naftom. Koliko god da se novca obrtalo na crnom tržištu, istražitelji su uvjereni da je krijumčarenje bilo glavni izvor prihoda Đukanovićeve vlade, koja je švercerima prilikom svake isporuke odrezivala takozvane ‘tranzitne takse.’ Knežević kaže da se velika količina novca porijeklom od krijumčarenja ‘slivala u paralelni državni budžet koji je zatim korišten za podršku zvaničnom budžetu.’ Nema sumnje, Milo Đukanović je iskusan i vješt političar. Kao sin sudije sa dobrim vezama ušao je Savez komunista Jugoslavije još dok je bio u srednjoj školi. Kasnije je postao sekretar Saveza komunista Crne Gore i Miloševićev štićenik u Crnoj Gori.
Njegova uspon počinje u februaru 1991. godine kada je izabran za premijera Crne Gore. Imao je samo 29 godina. Nakon krvavog raspada SFR Jugoslavije 1991.godine i 1992.godine, i odcjepljivanja republika Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije, Crna Gora ostaje u federaciji sa Srbijom sve do 2006. godine kada je postala nezavisna nakon provedenog referenduma. Cijelo to vrijeme Đukanović je dominirao političkim životom Crne Gore, i to u šest mandata kao premijer (1991-1998, 2003-2006, od 2008-) i u jednom mandatu kao predsjednik (1998-2002).
Istraga u Bariju
U 2001. godini, specijalna komisija koju je formirao italijanski parlament objavila je izvještaj na 130 strana o vezama Crne Gore sa mafijom. Mafija je ranije krijumčarila cigarete preko albanskih planina kroz njene luke i skladišta. Međutim, to je postalo nemoguće zbog ratnih dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije. Sredinom 1990-tih, Crna Gora je sasvim preuzela monopol nad ilegalnom trgovinom i slala na milijarde neoporezovanih cigareta u Italiju.
Jedan od istražitelja koje je italijanski parlament pozvao da svjedoči o novoj ulozi Crne Gore, bio je Giuseppe Scelsi, tužilac iz Barija. On i njegove kolege opisali su kako je Crna Gora postala glavna operativna baza za šverc cigaretama na Mediteranu, odakle je veliki broj kriminalaca trgovao ne samo duhanskim proizvodima, već i drogom i oružjem. Prema njihovim podacima luka Zelenika je bila pod kontrolom pripadnika napuljske Camorre i mafije iz Barija, dok su južnu crnogorsku luku Bar kontrolisali članovi mafijaških klanova iz Barija i Brindizija, također iz regije Pulja. Kriminalci su pod svojom kontrolom imali pravu malu flotu od oko 70 glisera, koji su za manje od dva sata prelazili Jadransko more do Italije.
Trgovina je bila unosna, ali i krvava. Nemali broj mafijaša čija su beživotna tijela pronađena u Crnoj Gori i Italiji nisu bili jedine žrtve ratova između rivalskih klanova – u ovim sukobima živote je izgubilo i nekolicina agenata italijanske poreske i carinske policije – Guardia di Finanza. Parlament u Rimu je reagovao veoma brzo. Samo 13 dana nakon što je njihova komisija objavila izvještaj donesen je novi zakon kojim je djelo krijumčarenja postavljeno u isti rang sa krivičnim djelom zločinačkog udruživanja, te je predviđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Dvije godine kasnije – 2003. godine – tužilaštvo u Napulju je uzelo na nišan sami državni vrh i pokušalo uhapsiti samog Đukanovića pod optužbom za ‘udruživanje sa mafijom.’ Sudija je zahtjev za izručivanjem prvobitno odbacio, pravdajući to Đukanovićevim diplomatskim imunitetom. Sudija je ipak odobrio zahtjev za hapšenjem Duške Jeknić, ali je Đukanovićeva ljubavnica već bila napustila Italiju.
Tužiteljstvo iz Barija je također istraživalo ovaj slučaj. Pošto su vlasti iz oba grada vodile istrage o Crnoj Gori koja se često odnosila na iste ljude, u ljeto 2003. godine, sukob nadležnosti je riješen tako što su predmeti spojeni, a tužilaštvo iz Barija je preuzelo slučaj. Nakon toga, Scelsi počinje sam da radi na ovom predmetu unutar odjeljenja Službe za borbu protiv mafije u Bariju. Proveo je godine prikupljajući izjave svjedoka i dokumente iz nekoliko zemalja, prije svega poreskih rajeva poput Kipra i Švajcarske, ali i država kao što su Holandija, Hrvatska, Srbija, Slovenija, i Sjedinjene Američke Države.
Sudska dokumentacija je sve do sada bila zapečaćena. Izvještaj koji je sačinila DIA uključuje niz fascinantnih izjava između ostalog članova Puljskog kartela, krijumčara koji su postali doušnici, čuvenog ‘kralja švajcarskih krijumčara’, hrvatskog novinara Ive Pukanić, urednika Zagrebačkog tjednika Nacional koji je ubijen u oktobru 2008. godine, te dva crnogorska funkcionera.
Prateći trag novca
Italijanski istražitelji dali su se u praćenje traga novca povezanog sa pripadnicima ‘Crnogorske veze’, drugim riječima, gdje je odlazio, ko je sa njim dolazio u dodir, ko ga je prao, i u čijim rukama je završio. U ovom biznisu vrijednom milijarde dolara, istražitelji su otkrili da je novca bilo za svakoga. Novac za krijumčare. Novac za organizovani kriminal. I, prema sudskoj dokumentaciji, novac za visokopozicionirane crnogorske dužnosnike. ‘Đukanović je, zajedno sa svojim bliskim saradnicima’, navodi se u izvještaju DIA-e, ‘stekao ogromne količine nelegalno zarađenog novca koji je deponovan u bankama u Švajcarskoj, Montekarlu i na Kipru.’
Tužilac Scelsi je stezao obruč oko čovjeka za kojeg je smatrao da je ‘mozak’ švercerske šeme u koju su bile uključene crnogorske vlasti. Njegovo ime je Franco Della Torre. Radi se o švajcarskom državljaninu dobro poznatom italijanskim i američkim vlastima. Della Torre je bio uključen u pranje mafijaškog novca u zloglasnoj ‘Pizza vezi’, slučaju iz 1980-tih godina. ‘Pizza veza’ je ujedinila Sicilijansku mafiju sa njenim rođacima u Americi. Heroin je preplavio picerije na Američkoj istočnoj obali. Scelsiju se učinilo da je Della Torre pribjegao svojim starim trikovima, ali ovog puta nije koristio drogu već duhan. Švajcarski tužioci su bili istog mišljenja i podigli su optužnicu protiv Della Torrea u okviru predmeta Montekristo. Istražitelji sumnjiče Della Torrea da je izgradio složenu operaciju koja uključuje i posao koji je sklopio 1996. godine sa Panamskom kompanijom pod nazivom Santa Monica, sa ekskluzivnom licencom za dostavu 100.000 kartona mjesečno cigareta proizvođača Philip Morris, British American Tobacco i R.J. Reynolds. Po Scelsiju, slijedeći korak Della Torrea je bio da angažuje četiri distributera: italijanske, francuske i španske krijumčare.
Della Torreov ortak u Crnoj Gori je bio MTT (Montenegro Tabak Trade), državno preduzeće koje je uspostavljeno kako bi upravljalo krijumčarskim aktivnostima. U sudskim spisima se navodi da su se na čelu ove kompanija nalazila dva Đukanovićeva prijatelja. Sa druge strane za MTT se pričalo da stoji iza jedne druge crnogorske kompanije pod nazivom Zeta Trans, koja je svoje poslovne aktivnosti vodila iz skladišta u Barskoj luci gdje su krijumčari skladištili duhan prije nego što bi ga navečer preuzimali pripadnici italijanskih kriminalnih organizacija.
Scelsi je otkrio da je Della Torre imao ovlaštenje MTT-a da uvozi, skladišti i naplaćuje dadžbine (takozvanu ‘tranzitnu taksu’) na cigarete koje su otkupljivala četiri distributera. Della Torre je uplaćivao novac MTT-u u ime Santa Monica, a preko tri irske kompanije koje su bile u vlasništvu MTT i koristeći račun Intercambi kompanije čiji je vlasnik bila švicarska mjenjačnica. Prema instrukcijama iz Crne Gore Della Torre je navodno vršio uplate na račun Zeta Transa i drugih, uključujući i ‘neke Jugoslavenske političare.’ Koliko je novca odlazilo Zeta Transu? Prema DIA izvještaju, italijani su plaćali 63 dolara po kartonu od čega bi 30 dolara završilo na računima Zeta Transa, a ostatak na privatnim računima. Na drugom mjestu, u izvještaj se spominje svjedočenje o tome kako je ‘dio tranzitne takse, u početku, tri marke po kartonu…završavao na računima – u knjigama’ Agencije za nacionalnu bezbjednost, bez odobrenja i u suprotnosti sa crnogorskim zakonima i regulativom.
Ko je bio mozak ove krijumčarske operacije? U sudskim dokumentima se navodi da je sam Đukanović do guše u sve umiješan. Scelsi je optužio crnogorskog vođu da ‘podstrekivao, rukovodio, pripremao i učestvovao u kriminalnom udruživanju.’ Njegovi istražioci su napisali: ‘Milo Đukanović je bio apsolutno svjestan svega što se dešavalo u Crnoj Gori, kao i posljedica koje je to imalo na italijansku državu i druge članice EU-a. On je bio svjestan svega jer je bio uključen u to i direktno profitirao od toga. Bio je svjestan ogromne količine novca koja je dolazila od nezakonitog krijumčarenja duhanom koje je bilo u rukama italijanskog organizovanog kriminala. Njegova pohlepa za novcem ga je učinila toliko neprincipijelnim da se uklopio u (kriminalno) društvo. Otišao je toliko daleko da je ponudio zaštitu bjeguncima za kojima je u Italiji bila raspisana potjernica gazeći sve principe pravne države. On je ovo postigao kroz državni aparat.’
Ova spletka je, u suštini bila, ogroman bankomat koji je proizvodio skoro 2 miliona dolara svake sedmice. Sudski izvještaji iz italijanskih i švajcarskih istraga nagovještavaju da su švicarski perači novca prali profite koje je mafija ostvarivala iz ove trgovine. Prema optužnici koju je podnio Državni tužilac Švajcarske:
‘Kriminalni fondovi Camorre i Sacra Corona Unite su se infiltrirali u švajcarski bankovni sistem preko mjenjačnica novca iz Tessina. Kuriri sa torbama punim novca su prelazili iz Italije u Švajcarsku. U Luganu, sredstva mafije su bila deponovana na bankovnim računima pojedinaca i posredničkih kompanija….Zahvaljujući uskom krugu licenciranih distributera i tranzitnoj taksi na krijumčarene cigarete, crnogorski vlastodršci su stvorili izvor profita iz nezakonite trgovine cigaretama….Tokom jedne decenije, sa početkom 1990-tih, gotovo da je sav prihod od crnogorskog krijumčarenja cigaretama, pod okriljem Camorre i Sacra Corona Unite, išao preko švajcarskog finansijskog tržišta. Tokom tog vremena, više od jedne milijarde dolara je bio oprano.’
Italijanski tužitelji su povezali kockice u ono što su nazvali ‘trag novca.’ Od 1997. do 2000. godine krijumčari su bukvalno prevozili avionske tovare deviza: više od jedne milijarde njemačkih maraka, 726.000 američkih dolara, 136.000 švajcarskih franaka, i nekih 65.000 austrijskih šilinga. Čovjek koji je navodno sve ovo organizovao bio je Stanko Subotić Cane, srpski biznismen blizak Đukanoviću. ‘Preko njegove kompanije Dulwich’ navodi italijanski tužilac, Subotić ‘je prao profit svojih kriminalnih ortaka.’ On je obezbijedio tri aviona koja su u svako doba bila dostupna za transport novca iz Crne Gore, u koju je novac stizao iz Švajcarske, za Kipar. Tri aviona, ‘od kojih je jedan kupljen od profita iz crnogorske tranzitne takse i sa ličnim novcem Subotića’ ostvario je 178 letova na kojima su bili 17 kurira, prema navodima istražitelja. Nakon što su deponovani u Kiparsku banku, dio sredstava je iskorišten za isplatu proizvođača duhana (na primjer Austria Tabak, Scandinavia AB, R.J.Reynolds, i francuska Seita, proizvođač Gauloisesa). No, većina zarade je navodno isparila kroz tri sumnjive firme sa računima u Lihtenštajnskim bankama. Kada je Scelsi pokušao saznati ko se nalazi iza ove tri kompanije, lihtenštajnske vlasti su odbile da sarađuju.
‘Kod kuće sam maco’
U 22:13 24. februara 2001. godine Milo Đukanović je telefonirao svojoj ljubavnici Duški Jeknić, crnogorskom ekonomskom atašeu u Milanu koja je tek napunila 42 godine. ‘Gdje si maco?’ Jeknić: ‘Kući sam maco.’ Ona je bila u pratnji Paola Savino, italijanskog državljanina koji živi u Švajcarskoj i koji je upravo postao novi posrednik u poslu sa cigaretama ove grupe, navodi se u sudskim spisima. U to vrijeme je Savinov prethodnik Della Torre bio predmet istraga u Bariju i u Švajcarskoj.
Duška nije imala pojma da je italijanski agenti prate i da snimaju njene razgovore. Dva dana kasnije pročulo se da je Della Torre uhapšen. Na telefonu, Duška i Savino su jadikovali oko Đukanovićeve uloge ‘unutar švercerske mreže’ i u vezi izdavanja Della Torreove licence za cigarete, navodi se u sudskim dokumentima. Oboje su se plašili da bi Della Torre mogao reći da je postupao kao ‘predstavnik crnogorske vlade.’ Još gore, sutradan je stigla vijest da je Francesco ‘Ciccio” Prudentino, šef Sacra Corona Unita i kralj krijumčara u Crnoj Gori, izručen Italiji nakon što je uhapšen u Grčkoj. I Prudentino je također mogao propjevati.
No, tu nije bio kraj lošim vijestima. U maju te godine, hrvatski magazin Nacional objavio je intervju sa Sretkom Kestnerom, lokalnim krijumčarem. Kestnerov bivši ortak je bio Subotić, isti onaj čovjek koji je avionom prebacivao novčanice iz Crne Gore na Kipar i on je puno znao. Đukanović, objelodanio je Kestner svijetu, lično je nadgledao krijumčarenje cigaretama u Crnoj Gori preko direktora MTT-a.
Scelsijevi istražitelji iz DIA su pretresli Jeknićin stan u Milanu tek dvije godine kasnije, odnosno u julu 2003. godine. Do tada je Jeknićeva već napustila zemlju plašeći se najgoreg. No, iza sebe je ostavila zlatni rudnik: rokovnike, bilješke i telefonske imenike sa brojevima telefona Mila Đukanovića, njegovog brata Ace i nekoga ‘Caneta’ – što je nadimak osumnjičenog ‘mozga operacije’ po imenu Stanko Subotić. Među bilješkama su se također nalazili kodovi dva aviona koji su korišteni da se novac zarađen na crno prebaci na Kipar, dok je ‘Cane’ bilo napisano pored sa grčkim telefonskim brojem i imenom kurira.
Smrtonosni trag
Crnogorska veza je okružena ubistvima. Istražitelje je zapanjio velik broj ljudi koji su posljednjih godina umrli, a da su bili povezani sa ‘Crnogorskom vezom’:
- Goran Žugić, savjetnik za sigurnost tadašnjeg Predsjednika Đukanovića usmrćen je 5. juna 2000. godine.
- Vladimir Bokan, srbijanski biznismen ubijen je 8. oktobra 2000. godine u Atini. Tokom 1980-ih Bokan je bio vlasnik radnji na malo, uključujući i beogradski butik u kojem je ‘Cane’ Subotić radio kao krojač prije nego što je postao kralj krijumčara i počeo da radi za Đukanovića. Prema italijanskim sudskim spisima, Bokan je jedno vrijeme bio uključen u trgovinu duhanom Crnoj Gori.
- Darko Raspopović, visoki oficir crnogorskog ministarstva unutrašnjih poslova ubijen je 8. januara 2001. godine u Podgorici. Vodio je istrage o finansijskim malverzacijama, a 2000. godine je za dlaku izbjegao smrt kada je eksplodirala bomba ispod njegovog automobila.
- Baja Sekulić, bivši tjelohranitelj i savjetnik ‘Caneta’ Subotića, ubijen je 30. maja 2001. godine u Budvi.
- Orazio Porro, ubijen je 25. marta 2009. godine. Porro je uhapšen u Crnoj Gori 1998. godine kada je bio jedan od šefova trgovine cigaretama. Postao je doušnik i neko vrijeme se nalazio u projektu policijske zaštite.
Žugić, Bokan, Raspopović i Sekulić su spomenuti u istrazi u Bariju, ali ih Scelsijev tim nije nikad pozvao da svjedoče. Slučaj je drugačiji kada su u pitanju druge dvije žrtve ubistava, od kojih su obje novinari.
- Duško Jovanović, urednik pro-Miloševićevog dnevnog lista Dan, ustrijeljen je 27. maja 2004. godine, dok je ulazio u svoj Peugeot 406. Njegove novine su prve prenijele tekstove koje je sedmični hrvatski magazin Nacional objavio. Preko svojih istražitelja Scelsi se približio Jovanoviću i upitao ga da li je spreman da svjedoči u istrazi iz Barija, i Jovanović je pristao.
- Ivu Pukanića, urednika Nacional, Scelsi je ispitivao 18. jula 2002. godine, no ‘Puki’ kako su ga zvali, nije doživio da se popne na mjesto za svjedoke. On je ubijen 23. oktobra 2008. godine kada je auto bomba eksplodirala u Zagrebu, ispred kancelarije Nacionala. No njegove svjedočenja se mogu koristit na sudu i tužitelji su shvatili da su im njegove izjave od neprocjenjive važnosti u praćenju traga novca iz Crne Gore do Kipra.
Još jedan važan svjedok kojeg su ispitivali italijanski istražitelji je Vuksan Simonović, poslanik Socijalističke narodne partije u državnom Parlamentu. Simonović je predsjedavao crnogorskom parlamentarnom komisijom koja je uspostavljena 2001. godine da bi ispitala tvrdnje o švercu duhana. Prema riječima Simonovića, Lučka kapetanija iz Bara je od šverca cigaretama, samo zbog toga što je utovarala i iskrcavala tovar na čuvanje u skladištima, zgrnula 7 miliona dolara tokom pet godina, od 1996. do 2001. godine. Simonović je također potvrdio da su crnogorska preduzeća MTT i Zeta Trans bili navodno uključeni u šverc. I da, rekao je, članovi komisije su ispitivali Đukanovića o tri bankovna računa koja su navodno povezana sa njim, a kojima je pisao Pukanićev Nacional, spominjući cifru od 3,2 miliona dolara. Đukanović je sve porekao.
Đukanović je sve zanijekao i u Italiji. U martu 2008. godine je pristao da se odgovori na pitanja koja su mu Scelsi i jedan sudija iz Barija uputili. Đukanović je napustio sud nakon više od šest sati. Njegov advokat iz Napulja je izjavio za štampu da je premijer Đukanović mogao odbiti da odgovori na pitanja suda, ali da je on u stvari zatražio da ga ispitaju. ‘Godinu dana ranije Premijer Đukanović je zatražio da ga ispitaju kako bi očistio svoje ime od laži koje šire ljudi koji očigledno ne vole ni Italiju ni Crnu Goru’, objasnio je advokat. ‘Još sve nismo raščistili.’
Pa, i u pravu je. O tome će odlučiti sudije u Italiji i Švajcarskoj ove godine. Oni će se pozabaviti zakonom, godinama švercanja cigaretama i pranja novca i pitanjem šta je iza sebe ostavio dotični premijer.
