Hljeb naš nasušni

Pekare, a ne inspektori, kontrolišu većinu svojih proizvoda, kako bi osigurali da su zdravstveno i higijenski ispravni.

Foto: CIN

Nakon što je svoj radni vijek provela spremajući kolače u nekadašnjem sarajevskom preduzeću ‘Slastičar’, Gizela Malkoč tvrdi da više nikada neće pojesti kolač u sarajevskim slastičarnama.

Brine je nivo higijene u njima kao i u pekarama gdje kupuje hljeb i peciva. ‘Danas mi u privatnim pekarama istim rukama daju hljeb i uzimaju novac’, kaže ona.

Kontrola brašna i prerađevina od brašna prepuštena je na volju pekarima. (Foto: CIN)

Gdje su inspektori koji bi trebali redovno kontrolisati ispravnost hljeba, pita se Malkoč? Šta rade?

Provodeći istraživanje o sigurnosti hrane u Bosni i Hercegovini tokom augusta, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva otkrio je da nadležni ne čine dovoljno da zaštite građane. Jedan od razloga je i to što postoji zbrka oko toga za šta su nadležne pojedine inspekcije, a nije rijetkost i da dva puta urade isti posao.

Inspektori sami priznaju da tržišne i sanitarne inspekcije nedovoljno i površno kontrolišu slastičarne i pekare. Kada je u pitanju čistoća i zdravstvena ispravnost proizvoda, građanima uglavnom ne preostaje ništa drugo nego da se oslone na kontrole hljeba i peciva koje vrše sami proizvođači.

U banjolučkoj gradskoj sanitarnoj inspekciji tvrde da u protekle tri godine nisu proveli niti jedno uzorkovanje brašna i žita.

Sanitarni inspektor iz Bijeljine Rada Gradašević kaže: ‘Zadnja kontrola brašna izvršena je prije dvije godine.’ (Foto: CIN)

Rada Gradašević, sanitarni inspektor iz Bijeljine, kaže: ‘Danas ne možemo apsolutno biti sigurni u ispravnost hrane koju kupujemo i jedemo. Nedostaje novca za provođenje kvalitetnijih i redovnijih analiza’, kaže Gradašević.

‘Proizvođači i prdavci sami vrše uzorkovanje brašna. Zadnju kontrolu brašna i pšenice izvršili smo 2004.godine.Sve je prepušteno slučaju’, kaže Gradašević.

Ostavljeni da sami odlučuju o tome kakvu analizu žele, proizvođači i pekari se obično odlučuju na najjeftiniju analizu, tvrdi ona.

Prema riječima službenika entitetskih zavoda za javno zdravstvo, mikrobiološke, hemijske i druge analize na prisustvo teških metala u brašnu se rijetko provode. Također je zanemareno testiranje na mikotoksine.

Vlasnici pekara obično traže analizu na prisustvo pepela koja košta 10 maraka, a izbjegavaju skuplje analize kojima bi se moglo utvrditi da li njihovi proizvodi sadrže bakterije ili opasne primjese.

Zoran Brkić, koji je na čelu laboratorije Poljoprivrednog zavoda u Bijeljini, kaže: ‘BiH je postala evropsko smeće za hranu. Uvozi se roba sumnjivog kvaliteta.’

Premalo testiranih uzoraka

Odgovor na pitanje da li je hljeb koji jedemo higijenski ispravan zbog nedostatka kvalitetne kontrole zasada se nalazi više u sferi nagađanja.

Bogoljub Antonić, načelnik Instituta za kontrolu pri Zavodu za javno zdravstvo RS-a, kaže da su prošle godine proizvođači i inspektori testirali ukupno 40 uzoraka, od kojih nijedan nije ispitivan na prisustvo teških metala.

Iako djeluju primamljivo, Sarajka Gizela Malkoć više ne kupuje pecivo u pekarama. (Foto: CIN)

Na osnovu ovako malog broja urađenih analiza on tvrdi da nema odgovor na pitanje da li je hljeb koji jedemo zdravstveno i higijenski ispravan.

‘Nakon 36 godina staža ja ne mogu odgovoriti na ovo pitanje’, kaže Antonić. ‘Niko mi nije dao odgovor na ovo pitanje uključujući i inspekciju.’

Ovo nije usamljen slučaj. Stručnjaci federalnog Zavoda za javno zdravstvo iz Mostara i Sarajeva, na zahtjev sanitarnih inspektora i prehrambenih tvornica, analizirali su u posljednje dvije godine 184 uzorka brašna i prerađevina od brašna, tijesta za savijače i kolače. Otkrivena su samo dva kolača koja su imala opasno povećan broj bakterija, uključujući stafilokoke, ešerihiju koli i proteus.

‘Ovo je mali broj uzoraka za dvije godine. Na osnovu toga se ne može sa sigurnošću reći da su brašno i prerađevine od brašna ispravne’, kaže Slađana Šarac, načelnik službe za higijenu i zdravstvenu ekologiju Zavoda za javno zdravstvo FBiH.

Identični uzorci peciva kupljeni su u pet sarajevskih pekara. (Foto: CIN)

Prošlog mjeseca su CIN-ovi novinari, u saradnji sa federalnim Zavodom za javno zdravstvo, odnijeli na analizu uzorke peciva iz pet pekara. Uzorci su poslani u tri laboratorije i svaka od njih je utvrdila da nisu sadržavali bakterije. Vlasnik jedne pekare zabranio je tehničarima Zavoda da uzmu uzorke za spomenuto ispitivanje, rekavši kako ih svakog mjeseca on sam šalje na testiranje.

Usprkos ovim optimističnim nalazima, direktora Zavoda za javno zdravstvo FBiH Zlatka Vučinu i dalje brine to što se brašno i pekarski proizvodi ne testiraju na prisustvo teških metala. On kaže da hljeb ne kupuje, već ga njegova žena sprema kod kuće.

Sanitarna inspekcija Kantona Sarajevo u brašnu je 2005. godine pronašla mikotoksine za koje su znanstvenici dokazali da su kancerogeni. Ovo brašno je u sarajevske prodavnice plasiralo deset različitih proizvođača brašna.

‘Sve količine brašna su izuzete. Protiv odgovornih smo podnijeli prijave’, kaže Osman Kapetanović, načelnik sanitarne inspekcije Kantona Sarajevo.

Šta je sigurno

Bosna i Hercegovina još uvijek nema vlastiti pravilnik o kvalitetu žita, brašna, hljeba i tjestenine, nego koristi predratni pravilnik iz bivše Jugoslavije. Žitozajednica BiH prošle godine je Vijeću ministara BiH ponudila nov i moderan pravilnik o kvalitetu brašna, usaglašen sa pravilnicima Hrvatske i Slovenije koje su suzbile ‘crno tržište’ brašna.

Ali, novi pravilnih državni ministri nisu usvojili.

‘Aditivi koji se dodaju ne bi se trebali stavljati bez saglasnosti nadležnih organa koji će utvrditi koji će aditivi i u kojoj mjeri biti stavljani. Trebalo bi da piše na deklaraciji kruha da je sastav taj i taj’, kaže Halil Mešan, direktor Žitozajednice BiH.

Inspektori nemaju druge opreme za kontrolu brašna i žitarica osim šuplje cijevi i sita. (Foto: CIN)

Adil Ligata, bivši direktor sarajevske fabrike hljeba Sprind, a danas uposlenik sarajevskog Klasa tvrdi da se u Sarajevu jede hljeb veoma različitog kvaliteta.

U ovom gradu postoji preko 100 proizvođača hljeba koji rade u različitim uslovima i više ili manje su kvalifikovani za taj posao.

Ligata kaže da bi država i inspekcije trebale da se više angažuju kako ne bi bilo prevelikih razlika.

Za razliku od malih privatnih mlinova, prijeratni državni giganti kao što su Klas Sarajevo, Žitopromet Mostar i Mlinpek Bugojno imaju vlastitu standardiziranu kontrolu kvaliteta koju provode angažujući državne laboratorije. Međutim, nedostaje kontrola nezavisnih agencija.

‘Mi u Bosni nemamo organizovanu kontrolu brašna. Kao i sve ostalo, ova oblast je neuređena’, kaže Sead Džipa, predsjednik upravnog odbora Udruženja pekarskih poduzetnika FBiH. On naglašava i da su bh. granice šuplje.

U izvještaju o sanitarnom nadzoru u Kantonu Sarajevo, objavljenom u julu ove godine, navodi se da proizvođači hljeba i peciva nabavljaju simbolične količine ispravnog brašna od provjerenih proizvođača, a proizvodnju u suštini baziraju na neprovjerenim sirovinama iz uvoza. U izvještaju se ne navode imena preduzeća.

Prema riječima inspektora, većinu sadnog materijala, sjemena, žitarica i prerađevina od žita BiH uvozi iz susjedne Srbije.

Odgovornost za ispravnost hrane koja ulazi u zemlju podijeljena je između više tijela.

Fitosanitarna, sanitarna i tržišna inspekcija u svakom entitetu su nadležne za ove poslove, ali je problem u tome što one slabo sarađuju i ne razmjenjuju informacije jedna sa drugom.

U RS-u, na primjer, fitosanitarna inspekcija na graničnom prijelazu Rača bavi se otkrivanjem bolesti u uvezenom brašnu, žitaricama i sjemenskom bilju. Bez njihovog odobrenja uvezena roba se ne može iznijeti na tržište. Tako je bar u RS-u. Ali, saradnje sa kolegama iz FBiH nema.

Fitosanitarni inspektor na graničnom prijelazu Izačić od opreme za kontrolu brašna ili žitarica ima na raspolaganju samo malo sito i plastični tanjir. (Foto: CIN)

Fitosanitarna inspektorica Ljiljana Poljić iz RS-a kaže da je tržišna inspekcija zadužena da kontroliše kvalitet uvezenog brašna i hrane. ‘Nas interesuju bolesti i štetočine’, kaže Poljićeva.

Ona međutim kaže da inspektori ne mogu sve provjeriti.

Kada roba dođe na granicu, inspektor će prosijati brašno iz vreće na kamionu da bi utvrdio da li sadrži žohare ili neke druge bube. Potom bi uzorak iz pošiljke trebao biti poslan na punu laboratorijsku analizu. U praksi je ovo teško ostvarivo, jer ne postoji skladišni prostor na kojem bi roba mogla sačekati dok ne stignu konačni rezultati analize.

‘Gdje da istovarim dvadeset kamiona robe? Nema terminala. Roba bi trebala čekati na terminalu od 7 do 15 dana. Zbog nemogućnosti zadržavanja robe izdajem naredbu o zabrani stavljanja robe u promet’, kaže Poljićeva.

‘Saradnje između entitetskih inspekcija nema. Mi ne znamo šta se dešava s robom koja preko Rače odlazi u Federaciju BiH’, dodaje ona. Ista stvar se dešava sa robom koja ulazi preko graničnih prijelaza FBiH a završava u RS-u.

Poljićeva tvrdi da čovjek ne može biti siguran kakav će hljeb zagristi, zbog uslova u kojima rade granični inspektori, ali i zbog nesaradnje entitetskih inspekcija.

‘Čudim se da nema svakodnevnih trovanja’, kaže Poljić.

image_pdfPreuzmite PDF verziju ovog članka