Kontrola hrane u laboratorijima koje niko ne kontroliše

Natrpane prostorije, neadekvatna oprema, nedostatak kontrole i standarda, doveli su u pitanje pouzdanost rezultata uzoraka hrane koja se testira u BiH.

Foto: CIN

Nakon što urade analize namirnica u potrazi za mikotoksinima i nečistoćama, radnici Veterinarskog zavoda u Mostaru peru epruvete u lavabou koji se nalazi u hodniku pored WC-a. Potom se epruvete odlažu u žute plastične cjediljke na čijem se dnu nahvatala crna plijesan.

Zaposleni u Veterinarskom zavodu u Zenici, gdje se testira higijenska ispravnost hrane koja se prodaje u tom gradu, do 2005. godine su radili u tako skučenim uvjetima, da je barem jedan donator, njemački GTZ, obustavio dodjelu skupe opreme iz straha da bi mogla završiti u WC-u.

Radnici Veterinarskog zavoda u Mostaru epruvete čiste u hodniku ispred toaleta. (Foto: CIN)

Laboratorije za koje se građani Bosne i Hercegovine nadaju da će ih upozoriti na pokvarenu hranu, smještene su u skučene i neuslovne prostorije sa starom opremom a bore se i sa higijenskim problemima.

Vlasti u BiH ne znaju tačno koje laboratorije rade dobro, a koje bi možda trebalo zatvoriti. Razlog tome je to što postoji malo zahtjeva koje laboratorije trebaju ispuniti da bi funkcionisale, a ne trpe nikakve posljedice ni ako svoj posao ne urade kako treba. Niko nije zadužen da kontroliše ove institucije koje igraju ključnu ulogu u utvrđivanju da li je hrana koju jedemo sigurna.

U potrazi za odgovorom koliko je sigurna hrana koju građani BiH jedu, novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu su u augustu ove godine poslali na analizu uzorke hrane uzete iz restorana, tržnica i prodavaonica brze hrane. Nakon što su dobili rezultate iz sarajevskog Veterinarskog fakulteta novinari su se počeli interesovati i za druge laboratorije u zemlji koje su uključene u redovne kontrole i ispitivanja ispravnosti hrane koju jedemo.

Istraživanje CIN-a je otkrilo da hrana koju ove laboratorije proglase sigurnom možda to i jeste, ali da za to nema nikakvih garancija.
Koliko ima laboratorija?

Uopšte nije jasno koliko ima laboratorija. Dozvolu za rad laboratorija u entitetima do sada su izdavala ministarstva trgovine, zdravlja i poljoprivrede, a u Brčko Distriktu to je radio Odjel za zdravstvo. U slijedećoj fazi ovaj posao će preuzeti nova državna Agencija za sigurnost hrane. Da bi saznali za postojanje 36 laboratorija, CIN-ovi novinari su se morali obratiti na adrese svih sedam spomenutih institucija.

Prema podacima Federalnog ministarstva trgovine u FBiH na kontroli kvaliteta prehrambenih namirnica radi 14 laboratorija. Međutim, glavni tržišni inspektor Jasna Bradvica kaže da ne zna koje su od tih laboratorija u privatnom, a koje u državnom vlasništvu.

Njezin kolega u Ministarstvu zdravstva FBiH, glavni sanitarni inspektor Nijaz Uzunović, kaže kako je ovo ministarstvo dozvole za rad dalo samo entitetskom Zavodu za javno zdravstvo, te kantonalnim zavodima, kojih ima deset. Uzunović je rekao da nema informacije o postojanju privatnih laboratorija.

Foto: CIN

Iako je ministarstvo poljoprivrede FBiH nadležno za rad veterinarskih laboratorija, pomoćnik federalnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Vedad Hadžimusić kaže kako takve podatke nema. ‘Taj spisak niko nema’, tvrdi Hadžimusić.Glasnogovornici Ministarstva trgovine RS-a tvrde kako ovo ministarstvo ne daje rješenje za rad laboratorijima za kontrolu hrane. U Ministarstvu zdravstva RS-a kažu kako samo znaju za postojanje Zavoda za zaštitu zdravlja Republike Srpske i regionalnih laboratorija koje su pod kontrolom Zavoda.U Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS-a kažu kako namirnice životinjskog porijekla kontrolišu uposlenici republičkog Veterinarskog instituta ‘Dr. Vaso Butozan’ i Veterinarskog zavoda u Bijeljini.

U Brčkom dozvolu za rad posjeduje Mikrobiološki laboratorij za kontrolu hrane.

‘Koliko ih ima ne znam. Ko zna koliko ih ima?!’, odgovara iznervirani Sead Mačkić, direktor Agencije za sigurnost hrane u BIH.

Ne postoje propisi koji bi regulisali koliko laboratorija je potrebno u odnosu na broj stanovnika.

Koliko je slabo regulisana ova oblast govori i podatak da se na spisku laboratorija Federalnog ministarstva trgovine nalazi i privatna kuća za kontrolu kvalitete namirnica ‘Eroinspekt’ iz Ljubuškog, koja uopšte nema svoju laboratoriju.

Mirko Raše, direktor Eroinspekta, kaže da je angažovao mostarske zavode za javno zdravstvo, koji testiraju namirnice koje tržišni granični inspektori dostavljaju Eroinspektu.

Mirko Raše, direktor Eroinspekta, kaže da je angažovao mostarske laboratorije da za njega testiraju namirnice. (Foto: CIN)

Inspektorica Jasna Bradvica kaže da je ovo uvriježena praksa i da tu nema ništa sporno. Pomoćnik ministra poljoprivrede RS-a Drago Nedić predlaže da se javnost upozna sa ovim pa neka sama odluči.

Šta je potrebno da bi se dobila dozvola?

Čak i ako laboratorije posjeduje dozvolu za rad, to nije nikakva garancija da će svoj posao kvalitetno obavljati. Naime, ne postoje jasne smjernice o tome kakve zahtjeve kontrolna kuća ili laboratorija mora ispuniti da bi dobila dozvolu za rad.

Bradvica tvrdi da je u pitanju odgovarajuća oprema i stručni kadar, no, u Zakonu o kontroli namirnica ne navodi se kakve su to prostorije i koji stručni kadar.

‘Naša obaveza nije bila da utvrđujemo koja je to oprema. Svaki vlasnik mora predstaviti i prikazati da zadovoljava uvjete. Posebna oprema nije definirana’, odgovara Bradvica.

Ured za veterinarstvo BiH donio je sredinom 2004. godine odluku o uvjetima koje moraju ispunjavati barem laboratorije sedam veterinarskih zavoda koje se, pored testiranja hrane, bave i kontrolom zaraznih bolesti.

U toj odluci je navedeno kako laboratorije moraju imati posebne prostorije za prijem i pripremu uzoraka, za pripremu laboratorijskih podloga, za pranje i steriliziranje laboratorijskog posuđa, za čuvanje obrađenog materijala, za obradu rezultata i pripremu izvješća i prostorije za skladištenje. Svaka laboratorija pored sanitarnih prostorija mora imati i one za odmor djelatnika. Također, postoje i pravila koja definiraju opremljenost prostorija i profil stručnog osoblja.

No, prilikom posjete veterinarskim zavodima, novinari CIN-a su se uvjerili kako se u praksi jedna prostorija često koristi za više namjena.

Muhamed Gladan, direktora Veterinarskog zavoda u Zenici koji se od prošle godine nalazi u lijepo uređenim, čistim i modernim prostorijama u blizini Kazneno-popravnog zavoda, kaže da se uvijek može naći nešto što ne odgovara tim uvjetima.

‘Non-stop neko neke nove uvjete postavlja’ odgovara Gladan. ‘Sutra će biti uvjet da ne mogu imati keramičke pločice. Onda ću morati reći ministru da sve ono za što smo izdvojili ogromne pare treba srušiti.’

Inspekcije i kontrola rezultata su rijetkost

Od dotrajalih zgrada veći problem predstavlja nesigurnost rezultata laboratorijskog testiranja. Niko ne provjerava njihove rezultate i nalaze, niti vrši inspekcije kontrole prostorija. Referentne laboratorije koje bi vršile super analizu ne postoje u BiH.

‘Do momenta do kada se nismo akreditirali, niko se živ nije interesovao kako radimo, šta radimo. Imate laboratorije u koje niko nikada ne uđe’, kaže Nedim Brdarić, šef laboratorije Kantonalne veterinarske stanice u Sarajevu.

Institut za akreditiranje iz Sarajeva (BATA) nedavno je akreditirao tri laboratorije u BIH i počeo kontrolisati njihov rad i rezultate. Ali, zakon ne zahtijeva viši nivo sigurnosti od onog koji akreditacija nudi.

Predstavnici neakreditovanih laboratorija kažu da njih kontrolišu ministarstva koja su im izdala dozvole. Takve informacije u ministarstvima negiraju.

‘Nije to moja nadležnost’, kaže inspektor Uzunović.

Inspektorica Bradvica ne vidi potrebe za kontrolom. ‘To je isto kao da profesor da studentu dva i onda netko pita da li taj student zna za dva?’, kaže ona.

‘To je istina da ih niko ne kontrolira’, kaže Zoran Đerić, bivši glavni veterinarski inspektor RS-a. Đerić danas radi u Agenciji za sigurnost hrane BIH, na mjestu zamjenika direktora. I Vučina se slaže da nema kontrole.

‘To je katastrofa’, kaže Ibrahim Šehić, šef inspekcijske službe u Mostaru. Bez kontrola on ne vidi šta bi moglo spriječiti laboratorije kojima treba novac da izdaju rezultate po mjeri naručilaca testiranja koji ih plaćaju.

Đerić kaže da su otkrivene neke nejasnoće u radu pojedinih laboratorija. ‘Bilo je slučajeva kada se pokušalo raznim manifektlucima da se analize daju krivotvorene ili na brzu ruku’, kaže on.

Neiskorištena oprema i nedostaci

S obzirom da ne postoji veza između laboratorija u zemlji, nije čudno što ne postoji zajednička strategija za njihovo adekvatno opremanje, pa čak ni objedinjeni podaci o tome šta je svakoj od laboratorija potrebno. Bolja koordinacija bi dovela do veće iskorištenosti opreme. Zasada, skupa oprema iz donacija leži neiskorištena u pojedinim laboratorijima, iako bi je drugi mogli koristiti.

Na primjer, Kantonalna veterinarska stanica u Sarajevu posjeduje opremu vrijednu nekoliko desetaka tisuća maraka, koja se koristi za analizu meda. U toku prošle godine dobili su dva uzorka na analizu.

U Veterinarskom zavodu u Zenici donirana oprema stoji neiskorištena. (Foto: CIN)

U Veterinarskom zavodu u Zenici neotpakiran na podu stoji specijalni mirkoskop, dar njemačkog GTZ-a. Direktor Gladan kaže da će mikroskop staviti u upotrebu kada nabave lijep stol za njega.

Jozo Bagarić, direktor Ureda za veterinarstvo BIH kaže kako se laboratorije uzalud nadaju nekoj pomoći u opremi koja bi trebala stići iz njegovog ureda. Po njemu je ekonomski neopravdano da sve laboratorije imaju svu opremu već se mora podijeliti posao. Time bi se povećala iskorištenost opreme.

Kao rezultat nedostatka standarda i različite opreme i metodologije, rezultati testiranja provedenih od strane različitih laboratorija ne poklapaju se uvijek.

‘Svaka laboratorija nema istu metodu. Nema istu aparaturu’, kaže sarajevski kantonalni sanitarni inspektor Osman Kapetanović. ‘Neko nabavi organsku holandsku tehniku , neko Simensa. Svako ima svoj vid očitavanja patoloških vrijednosti’, tvrdi Kapetanović.

Akreditiranje nije rješenje

Ne misle svi da je rješenje u akreditaciji koju će provesti jedna centralna agencija. Kritičari ove ideje smatraju da je akreditacija traćenje novca i vremena ako institucija koja vrši akreditaciju nije međunarodno priznata. A BATA to nije.

Marijo Perc, nacionalni korodinator za hranu pri Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, kaže da tri laboratorije, koje su se namučile da se akredituju, nisu time postigle dobijanje boljeg statusa u međunarodnim okvirima.

Predstavnici državne Agencije za hranu planiraju tražiti međunarodnu neutralnu agenciju koja će akreditirati u BATA institutu.

Dok se to ne desi, građanima koji računaju na laboratorije kao na branu dolasku neispravne hrane na tržnice i u restorane, jedina garancija je ono što direktor Veterinarskog zavoda u Mostaru Milan Andrijanić zove ‘dugogodišnjim radom, obrazom i poštenjem’.